Srbija na "liniji vatre" između Rusije i NATO 1Foto: Medija centar

Jasno je da se Srbija nalazi na „liniji vatre“ između Rusije i NATO-a. NJen položaj tako vide i tako je tretiraju i SAD, mnoge članice EU, a izgleda i Velika Britanija koja upravo pokušava da uobliči svoju novu strategiju spoljne politike.

U svetlu ovih dinamika treba tumačiti i stalno rastući zahtev prema Srbiji da ubrza harmonizaciju svoje spoljne i bezbednosne politike sa EU, kaže za Danas Jadranka Jelinčić, direktorka Fondacije za otvoreno društvo, odgovarajući na pitanje da li predsednik Srbije Aleksandar Vučić neće ili ne sme da se otrgne uticaju Rusije i zašto.

Ona dodaje da sva ova kretanja zahtevaju dublju analizu poteza koji se povlače i na drugoj strani – Rusija, Kina, Turska – njihove prirode, dometa, i dugotrajnosti.

– U utvrđivanju svoje spoljne politike Srbija mora dobro proceniti da li je istrajavanje na nemenjanju politike prema Rusiji najbolji način da zaštiti svoje interese i prestane da bude moneta za potkusurivanje među drugima Ima mnogo razloga da se veruje da istrajavanje Srbije na sadašnjim pozicijama nije u njenom najboljem interesu, ističe Jelinčić.

Prema njenim rečima, Rusija je velika tema svetske politike i donekle politička nepoznanica, čak i za osvedočeno dobre kremljologe.

– Nažalost, u svetskoj javnosti, pa i u Srbiji o tome se često raspravlja na nedopustivo banalan način. Ovo važi i za one koji se zalažu za jačanje odnosa sa Rusijom, kao i za one koji zagovaraju raskidanje svih veza sa Rusijom. Šta pojedinačni zvaničnici Srbije hoće ili smeju da urade morate svakako pitati njih. Međutim, za javnost jeste važno da razume kontekst i manevarski prostor u kome se jedna politika utvrđuje i dobrobit koju ta politika donosi u smislu bezbednosti, nacionalnih interesa i budućeg razvoja, navodi direktorka Fondacije za otvoreno društvo.

* Vidite li u novoj premijerki i vladi volje za neophodnim reformama u oblasti vladavine prava i poštovanja ljudskih prava?

– Tokom prvih 100 dana svog mandata ova Vlada je naglašeno manifestovala volju da građane Srbije i međunarodne partnere uveri da je odlučna da se bavi reformama koje bi trebalo da omoguće uspostavljanje vladavine prava. Sto dana nije dovoljno da se oceni da li će ta volja ili tačnije želja da se radi na reformama zaista dovesti do daljih reformi, a još manje da li će te reforme biti sprovedene. Jer, ovo poslednje je jedino što je relevantno kada se ocenjuje nečija volja i rad. Takođe, za situaciju koja se tiče vladavine prava su pored Vlade odgovorni Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca, jer je pravosuđe poslednja instanca i bastion odbrane od zle volje i zloupotreba pojedinaca i organa u čijim rukama se nalazi vršenje vlasti. Rame uz rame sa njima se nalaze parlament i svi nezavisni državni organi. Međutim, ne može se nikako pobeći od istine da među svim organima Vlada ima najviše moći. Zbog toga je ona i najodgovornija za stanje u oblasti vladavine prava.

U javnosti Srbije je stvoreno uverenje da je vladavina prava vezana isključivo za pravosuđe i njegovu reformu, ali to nije tako. Upravo da se nijedan zakon u Srbiji ne promeni u narednim godinama, situaciju u oblasti vladavine prava je moguće bitno popraviti. Za to je dovoljno da se organi koji se uzdržavaju od vršenja svojih ovlašćenja posvete svom poslu i da ga obavljaju odgovorno i sa punim integritetom. Vlada je najodgovornija za to da li će se takav kopernikanski obrt i dogoditi. Ako toga ne bude, uzalud će biti svaki posao na stalnom pisanju novih zakona, pa makar se to tako svečano zvalo kao što je „harmonizacija pravnog sistema sa EU“. Lično bih preporučila davanje prioriteta harmonizaciji prakse sa zakonima koji su na snazi.

* Kako biste opisali medijsku situaciju u Srbiji i odnos predstavnika vlasti prema medijima?

– Ta situacija nikada nije bila blistava. Tri perioda pamtimo kao crne dane za medijske slobode i slobodu izražavanja. Prvi je kulminirao 1991-1992. kada je većina tadašnjih medija prevedena u status propagandnih biltena. Mnogi medijski poslenici su se svojevoljno pretvorili u loše autore nekvalitetnih pamfleta. Drugi takav period je 1998-2000, poznat po drakonskim medijskim zakonima, a ovog puta su sudije bile branša čiji su se brojni pripadnici takmičili ko će pre izgubiti profesionalnu čast. Konačno, treći period nastupa 2009. kada vlast tek reformisane medijske politike i zakone menja ne bi li prikrila svoj manjak kompetencija i integriteta, zaštitila se od kritike javnosti i izbegla svakoj kontroli građana.

Današnju medijsku situaciju u Srbiji ništa ne opisuje bolje nego podatak da u poslednje četiri godine neprekidno klizimo unazad na svim svetskim listama koje dokumentovano utvrđuju stanje medijskih sloboda i slobode izražavanja. Čak je i poslovično uzdržana Evropska komisija morala da zaoštri rečnik i upozorenja. Bagatelisanje i poigravanje podacima koji svedoče o diskriminaciji medija i novinara kada je u pitanju pristup državnim sredstvima namenjenim za informisanje u javnom interesu, pristup događajima i lokalnim i državnim zvaničnicima i organima, administrativni pritisci na medije i – najgore od svega – tolerisanje i politika nekažnjavanja onih koji fizički napadaju novinare, prete im, omalovažavaju ih ili protiv njih i neistomišljenika vode kampanje blaćenja, izazvalo je čak i osvedočenog prijatelja Srbije, komesara Hana, da najavi slanje posebnog izaslanika za medijske slobode, koji će se temeljitije pozabaviti svim ovim pitanjima. Jer, nemojmo zaboraviti da sloboda medija i sloboda izražavanja jesu u funkciji prava svakog građanina da zna i na osnovu toga bira na izborima ili učestvuje u javnim debatama i javnim dijalozima o bilo kom pitanju od javnog interesa – o Kosovu, Savamali, reformi pravosuđa, ili imenovanju javnih zvaničnika.

O osuđenim generalima predavačima na Vojnoj akademiji

* Kako razumeti slobodu ministra odbrane da predloži da komandanti iz ratova i haški osuđenici budu predavači na Vojnoj akademiji?

– Na isti način na koji smo ovde u Srbiji razumevali i reagovali na pokušaj predsednice Hrvatske da osobu optuženu za ratne zločine imenuje za svog savetnika za bezbednost. Tada su zvaničnici Srbije bili hitri da taj potez brzo i nebiranim rečima osude, umešaju se u unutrašnje poslove druge države, inicijativu ocene kao čin usmeren protiv Srbije, bezbednosti u regionu i prepreku za prevazilaženje negativnih posledica ratova koji su vođeni na teritoriji Jugoslavije tokom devedesetih godina. U situaciji koju pominjete ima nemerljivo više razloga – jer se radi o osobi osuđenoj za ratne zločine – da se zvaničnici Srbije umešaju u unutrašnje poslove sopstvene zemlje i još hitrije reaguju i zaustave pomenutu inicijativu. Pored toga, ako se na Vojnoj akademiji obrazuju oni koji u budućnosti treba da brane teritoriju i stanovništvo Srbije ili pak mir u svetu, pitanje je kako to znanje mogu dobiti od onih koji taj zadatak nisu uspeli da izvrše 1999. Možda baš zbog toga što nisu sprečili da ratni zločini budu počinjeni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari