Panoviću, neće ovo biti reklama za cigarete, naprotiv, biće žestoka kritika duvanskog fašizma, mirno spavaj, nemoj strahovati od desanta zdravstvenih haračlija. V čjom, dakle, djelo? Prop’o Malboro, eto v čjom. Krenem tako u svetu neđelju u popodnevnu posetu drugu, ali slučaj udesi da zaboravim cigarete. No big deal! Bar je Srbija zemlja non-stop STRova i dragstora.

Zaustavim se ja pored jednog STR-a, uključim, kako Bog zapoveda, sva četiri migavca, utrčim u dućan i od prodavačice koja je dremala za kasom zatražim meki, crveni malboro. I šta dobijam? Malboro bez malbora. Nađoh se u situaciji onog domaćina iz Kremana (pominjan je ovde) kome su lopuže ukrale i „abartovale“ vola, a koji je na suočenju rekao – jes moj vo, ali nisu njegovi rogovi. Tako i ja. Jes malboro, ali nigde ne piše. Nema onog – MarLBoro. Ali onaj crni okvir koji me upozorava da ću – nastavim li da pušim – ugroziti trudnoću i dalje stoji na svom mestu.

Šta je ovo, pitam, a ljubazna prodavačica će kao iz topa: „Novi dizajn. Vidi se „malboro“, samo ako se malo zagledate.“ I vaistinu, zagledam se ja malo bolje i kao kroz maglu – tačnije kao u velikoj daljini – ugledam bledunjava slova mog omiljenog brenda. Prodavačici, naravno, ništa nisam rekao, nema dama sa tim ništa, ali sam poželeo – i sada sebi ispunjavam želju – da malborovom menadžmentu pošaljem kratak SMS: serem vam se na novi dizajn.

Sada sledi priča koja naoko nema nikakve veze sa promenom malborovog logotipa. Tamo negde, početkom osamdesetih, poznavao sam jednog dilbera sa Zvezdare sa kojim sam se povremeno družio u Kosmosu. Ne u orbiti oko zemlje, nego u istoimenoj (možda i nestaloj) kafani. Da ne dužim, rečeni tip je, što no se kaže, naoko bio OK. Ni bolji ni gori od ondašnjeg kafanskog proseka. Jedne, međutim, večeri posle kosmičkog fajronta, pozove me – nazovimo ga Mika – kod njega u stan da tamo nastavimo razgovor uz piće. A u stanu – kao u Trećem Rajhu. Svuda po zidovima Hiterove slike, kukasti krstovi, mrtvačke glave kame, odlikovanja bluze SS uniformi, gde je to nabavljao za SFRJotovom vakta, pojma nemam, a nije od važnosti za priču. Jesam li se šokirao? Nisam! Nisam znao šta se sprema. A Mika je, tamo negde, '88. naglo zamakao, ne, međutim, zato što je previše znao, nego zato što je osim špricera, (potajno) pio i jaku drogu. Pitam se – šta li bi, Bože, bilo da je Mika dočekao zlatne devedesete, vreme u koje su mračne privatnosti nahrupile u javnost. Da li bi se privatnost njegovog stana ulila u mutnu bujicu okolne realnosti? Kakve to, pak, ima veze sa promenom dizajna cigareta malboro, možete se obavestiti u sutrašnjem broju, ukoliko i Panović ne promeni dizajn.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari