„Ja sam se još jednom uplašio demokracije“, rekao je Oliver Frljić povodom Bregzita na tribini osmog Krokodila.
On je pojasnio da ga je zapravo strah na koji način ljudi koji su politički nepismeni i nekompetentni mogu donositi odluke koje se tiču cijelog društva Evrope i sveta.
„Pitanje je koje će sve ovo imati reperkusije na ekonomiju i postojeće političke paradigme“, konstatovao je on. Kako je tema tribine bila „Između čekića ideologije i nakovnja politike – umetnost u post-Jugoslaviji“ Frljić se prisetio da se sa sličnom vrstom straha suočio kada su održani prvi višestranački izbori. „Kad smo prešli u parlamentarnu demokraciju, shvatio sam ko sve tada ima mogućnost i pravo da glasa. Mogu zamislit članove svoje obitelji pošto znam kako su politički formirani, odnosno deformirani. Oni su bili isti ti koji su odlučivali o stvarima koje su odrijedile moj život u tom periodu i kasnije“, zaključio je Frljić. U kratkom razgovoru za Danas, prvo pitanje ticalo se njegovog stava koji je izneo na tribini o tome da se u hrvatskoj pozorišnoj zajednici tokom devedesetih nije formirao antiratni diskurs.
* Ako se u Srbiji tokom devedesetih u pozorištu postojali kritički glasovi, dok su u Hrvatskoj u istoj sferi, osim retkih pojedinaca koje ste naveli, izostali, kako biste danas ocenili našu teatarsku situaciju?
– Nepristojno je, a možda i nije, prema kolegama, ali ja volim kazalište koje više rizikuje. Međutim, ne pratim mnogo što se ovdje dešava jer dugo nisam bio tu, još od kad sam radio „Đinđića“ i posle toga na Bitefu. Predstave koje su se ovdje pojavljivale nisam ni uspio ispratiti. Bilo bi bezveze da sada nešto napamet komentiram.
* Možda ste mogli neke utiske da steknete kad ste radili predstavu „Đinđić“?
– Tu nas je jako napadala kazališna čaršija jer je to direktno napadalo njihov sistem vrijednosti. Znamo da je dosta pozorišnih ljudi bilo blisko sa DS-om ili s nekom drugom političkom opcijom i njima ta predstava ni na koji način nije odgovarala. Ona je otvarala razna pitanja i na sadržajnoj i na formalnoj razini jer to nije pozorište u kojem čujemo kako glumci samozadovoljno uživaju u svom glasu.
* Pored svega ostalog, nazivaju vas i pamfletistom. Smeta li vam to?
– To je najveći kompliment koji mogu dobiti. Ja se najviše bojim onih svojih predstava koje dobijaju odobrenje od kazališnog establišmenta. Ukoliko se one sviđaju tim ljudima, tu sigurno nešto ne valja. Zato što moje predstave napadaju i sistem vrijednosti tih ljudi i formalni pristup kazalištu. Žalosno je samo što često nisu u stanju da vide formu zbog teme kojom se predstava bavi.
* Da li je to došlo do izražaja povodom predstave „Kompleks Ristić“?
– Jeste, dogodilo se, zapravo, sve ono što sam i očekivao. Neko ko je bio sjajan reditelj i loš političar ali koji je zapravo sa vremenom, trajanjem i preživljavanjem svih napada postao institucija. LJudi koji su radili sa njim nemaju prema LJubiši Ristiću nikakav kritički odnos i sve što se kritički postavlja spram njega je apriori loše. Moja predstava je zapravo Ristića uzela kao metaforu. To nije nikakva dokumentarna drama, nego poetska transpozicija njegovoga umjetničkoga djela.
* Kakav je vaš odnos prema odrednici sjajan umetnik – loš čovek?
– Ja to ne mogu odvojiti i mislim da te kategorije služe da bismo iskupili nekog ko je loš čovjek a sjajan umjetnik. U suštini mi je jako teško dati jednoznačnu ocijenu jer stvari nisu tako jednostavne. Predstave ili bilo koje umjetničko djelo treba staviti u politički kontekst u kojem je nastajalo i onda zapravo napraviti kritičku analizu. Mislim da to nije stvar pljuvanja ili branjenja. Vratio bih se na pitanje oko toga što me nazivaju pamfletistom. To je sjajno zato što pokazuje upravo kako su određene estetske forme nešto kontigentno, iako su gledatelji, kritičari i svi recipijenti nesvjesni. Ne postoji vanvremenska estetika i ta platonistička koncepcija gde vanvremenski postoje određene ideje. Estetika se formira u određenom društvenom kontekstu. Evo, gospodin Žilnik je sjajan primjer. NJegovi filmovi su napadani na svaki mogući način i pokušalo ih se umjetnički dikvalificirati a mislim da su oni sad puno vrijedniji od, recimo, Bulajićevog opusa, koji je u ono vrijeme imao i zvaničnu potvrdu kritike. Crni talas je najvažniji u jugoslovenskoj kinematografiji, ali trebat’ će još vremena da se to shvati i valorizira na pravi način.
* Danas je protest zbog poznatog slučaja sa fantomkama u Savamali. Da li ćete ići?
– Ja ne idem u pravilu na proteste. Isto kao što je sa ovom peticijom kulturnjaka 2016. u Hrvatskoj. Mislim da to nije učinkovit oblik otpora. Vjerojatno se to može raditi na drugi način. Ja sam veliki zagovornik emancipatornog nasilja. Svaka vlast zna da će se prosvjednici umorit nakon pet-šest dana. Imamo kuću, dijete, kućnog ljubimca, i posao koji opet ovisi o centrima političke moći i tu se stvar vrlo brzo riješi. Tu bi se trebali dogoditi neki radikalniji oblici otpora.
* Na primer?
– Ono što sam predložio u Hrvatskoj. Naime, sad kad se dogodila smjena vlasti, potom i smjena na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, svi su nad tim lamentirali. Pisale su se peticije. Ja sam rekao prestanimo plaćati pretplatu – to je najučinkovitiji način. Šta će, globiti nas četiri miliona? To je jedan od oblika.
* Imate li neku preporuku za nas?
– Imajući u vidu podršku koju Vučić ima u Srbiji budući da je preuzeo i kompletnu medijsku mašineriju, čak se plašio i Peščanika – sajta koji čita mali broj ljudi u odnosu na mejnstrim medije… To je isto prostor kreacije, pitanje otpora – kako i šta? Treba razmišljat’, učit’ jer postoje već prakse građanskog neposluha ali mislim da nenasilni otpor ne donosi puno. Zato što sa druge strane imamo ljude koji imaju monopol na represivni aparat, tajne službe, medije. Oni će se na svaki mogući način braniti.
Blizu novog rata
„Živim u zemlji koja je relativno mlad član Europske unije. Nisam ni euroskeptik niti zagovornik EU, ali činjenica je da su se stvari ulaskom u Evropsku uniju znatno pogoršale. Stanje ljudskih prava je mnogo gore i vratili su se nacionalizmi iz devedesetih puno jači. Oni su poslužili kao maska za određene ekonomske interese a čak se to nije puno ni skrivalo. Mislim da je Evropa zbog ekonomske krize blizu novog rata. Mi baš u poslednjoj predstavi govorimo o tome da smo balkanske životinje koje su preživele zadnji veliki rat i zbog toga smo kazališni hit u Evropi. Zato što je evropski kolonijalizam i dalje prisutan, samo se sprovodi na sofisticiraniji način“, kazao je, između ostalog, Oliver Frljić na tribini u Parobrodu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
