Moj privatni Černobil 1

On drži glavu u rukama, pritiska slepoočnice. Ne znam o čemu razmišlja, ali ja se podižem s peščanog kvadrata i trčim prema njemu.

Živo se sećam putanje. Staze oivičene belo obojenim kamenjem. Smotrište sa zastavom. Veliki vojni šatori. Barake. Vodnik koji viče na mene, preti mi. Ne obraćam pažnju na njega. Stižem do Dovalea i hodam pored njega. On me primećuje i nastavlja da hoda, zgnječen teškim rancem. Deluje ošamućeno. Pružim ruku i dotaknem mu rame, i on staje i zagleda se u mene. Možda pokušava da utvrdi šta hoću od njega posle svega što se desilo. Kakva je situacija između nas sada? Pitam ga: šta se desilo? Gde te vode? On sleže ramenima i pogleda u vodnika i pita ga šta se desilo. I tada mu vodnik odgovori.

A ako ne odgovori, pitam Dovalea ponovo.

A on pita vodnika.

I mi to radimo dok nam ne odgovori.

„Ponekad pomislim da se ta prljavština u vezi sa svođenjem računa nije iščistila iz moje krvi do dana današnjeg. A i ne može. Kako bi mogla? Ta vrsta prljavštine…“ On traži pravu reč, njegovi prsti nastoje da je izmuzu iz vazduha: „Ona je radioaktivna. Da. Moj privatni Černobil. Trenutak koji traje ceo jedan život, koji još truje sve što mi se nađe na putu. Svaku osobu koju dodirnem.“

Klub je nem.

„Ili oženim. Ili rodim.“

Osvrnem se i pogledam devojku koja je nameravala da ode, ali je ostala. Ona nemo plače u svoje dlanove. Ramena joj podrhtavaju.

„Nastavi“, šapne velika žena s kovrdžavom kosom.

On uputi mutan pogled u pravcu tog glasa i umorno klimne glavom. Tek sada uviđam nešto neprocenjivo: on nije ničim, cele večeri, nagovestio da sam ja bio s njim u kampu za predvojničku obuku. Nije me odao.

„Šta još ima da se kaže. Stigli smo do Givat Šaula, a to mesto je fabrika, pokretna traka, tri sahrane svakog sata, bam-bam-bam, kako da nađeš onaj pravi? Parkirali smo na pločniku, ostavili sestru i bebu u kamionetu, a ja i vozač krenuli u sumanutu jurnjavu preko celog mesta.

I ne zaboravite da je to moja prva sahrana. Nisam čak ni znao gde da gledam ili šta da tražim ili gde bi umrla osoba trebalo da se nalazi, gde će se iznenada pojaviti, i da li možete da je vidite ili je pokrivena. Video sam ljude koji su stajali u grupama, svaka grupa na drugom mestu i nisam znao šta su čekali ili ko je bio zadužen za njih ili šta je trebalo da radimo.

Onda sam ugledao crvenokosog Bugarina, i znao sam da je radio s mojim tatom, on je nabavljao losione i šampone, a pored njega je bila žena koja je radila u TAAS-u, šefica smene od koje se mama na smrt bojala, a malo dalje iza njih ugledao sam Silvija, tatinog partnera, s malim buketom u ruci.

Rekao sam vozaču da smo stigli, a on je ostao na svom mestu, zauzeo malu distancu, rekao nešto kao: ’Drži se, dečko.’ A istina je da mi je bilo teško da ga ostavim. Ne znam čak ni kako se zove. Ako je ovde noćas, da li bi mogao da podigne ruku? Dobiće besplatno piće na račun kuće.

Sudeći po njegovom napetom, upornom pogledu, izgleda da iskreno veruje u tu mogućnost.

„Gde si ti?“ frkće on. „Gde si ti, moj pravedni komični brate, koji mi je pričao viceve tokom celog putovanja i lagao me za takmičenje u pričanju viceva! Istraživao sam to pre nekog vremena. Raspitivao sam se, sastao sam se s nekim ljudima, guglovao sam, čak sam prelistao stara izdanja Bamahane, ali nigde ništa nisam našao, nikakvo takmičenje u pričanju viceva, on je to smislio samo za mene, taj vešti šaljivčina. Želeo je da malo ublaži udarac. Gde si, dobri moj čoveče?

Sada ostanite sa mnom, ni za sekundu mi ne puštajte ruku. Vozač se vratio u kamionet, a ja sam prišao ljudima koji su tu stajali. Sećam se da sam hodao polako, kao da stajem na izlomljeno staklo, ali oči su mi jurcale kao lude. Tu je komšija iz naše zgrade, gospođa koja se uvek svađa s nama zbog krpa koje, kada ih obesimo da se suše, stalno kaplju na njen veš, a sada je i ona tu. I tu je doktor koji upotrebljava čaše kada leči tatu od visokog pritiska, i ona žena iz maminog mesta koja joj donosi knjige na poljskom, i tu je onaj čovek, i tu je još jedna žena.

Bilo ih je možda dvadeset. Nisam ni znao da smo poznavali toliko ljudi. U našem komšiluku retko ko je s nama razgovarao. Možda su ti ljudi dolazili u berbernicu? Ne znam. Nisam im prišao. Nisam nigde video ni nju ni njega. I tada su me neki ljudi ugledali i počeli da šapuću i da me pokazuju ispruženim kažiprstom. Pustio sam da mi ranac sklizne niz leđa. Nisam više imao snage da nosim bilo šta.“

Autor je poznati izraelski pisac, autor romana Konj ulazi u bar za koji je nedavno dobio Međunarodnu nagradu Man Buker. Srpsko izdanje romana upravo je objavljeno u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari