Zlo pobeđuje sa velikim praskom, a dobro vrlo suptilno 1Foto: Stanislav Milojković

Sa jednim od verovatno najnetipičnijih predstavnika ovogodišnjeg počasnog gosta Sajma, nemačkim piscem, Rusom Vladimirom Kaminerom, predstavljajući ga kao lutalicu i pankera, razgovor je na štandu počasnog gosta vodio reditelj Srđa Anđelić.

Ovdašnja publika inače se upoznala sa Kaminerom preko njegove najpoznatije i u Nemačkoj u milionskom tiražu prodavane zbirke pripovedaka Ruski disko.

Na pitanje kako mu deluje ovdašnji Sajam knjiga, naročito posle večeri otvaranja u kojoj je kao DJ puštao muziku, što je jedan od njegovih poziva, i mešao vino i rakiju, Kaminer je odgovorio, kako je pre dve nedelje bio u Frankfurtu, koji je ogroman sajam. „Trebalo mi je dva kilometra da od nemačkog stignem do štanda sa ruskom književnošću – kaže – a ovde se oseća kako su sve zemlje povezane, treba mi samo dva koraka od štanda Rusije do štanda Ukrajine, a tu je i Angola, prava Vavilonska kula“.

Smisao didžeisanja i puštanja muzike vidi u tome ne da se predstavi neka, po izboru DJ, najbolja muzika, već da se napravi atmosfera u kojoj će se nepoznati ljudi povezati, plesati, zabavljati se i upoznavati. Za to je potrebno da i sam DJ voli to što radi, ističe.

U jednoj Kaminerovoj priči ljudi u jednom klubu upoznaju se na godišnjicu Oktobarske revolucije. O tome kakvu bi muziku puštao povodom stogodišnjice ove revolucije, Kaminer je rekao da na talasima revolucija nastaje sjajna muzika i kao primer naveo ukrajinsku revoluciju u Majdanu. „Ta revolucija politički nije donela mnogo, ekonomski je oslabila zemlju, ali je doprinela razvoju kulture i muzike. U mojoj domovini, Rusiji, udaljeni su od turbulencija, svi imaju svoja prava i slobodu, sve su zamenili za mir i stabilnost, ali tu se ne stvara dobra muzika. Inače, stogodišnjica Oktobarske revolucije obeležava se svuda u svetu, pa i u Nemačkoj, organizuju se koncerti, izložbe, ali u samoj Rusiji ona se uopšte na slavi jer ne znaju kako da se ophode prema tome danas“.

O tome kako je bio svedok rušenja dva sistema – SSSR, ali i pada zida u Berlinu, Kaminer takođe ima zanimljivo viđenje. Nije došlo do pravog raspada SSSR, tvrdi Kaminer. Po njegovim rečima sve je izgledalo ovako – u nekoj šumi u Belorusiji nešto je potpisano i narednog dana na TV Jeljcin je saopštio da se SSSR raspao. Ali, kaže Kaminer, ljudi su ostali tamo gde su se zatekli, samo su imali manji državni aparat nad sobom. Jedino što su najzad mogli da ispune stare snove i želje. Kaminerov san je bio da upozna svet i otišao je u Nemačku. Mnogi su otišli u Ameriku, doživeli su razočarenje i vratili su se, želeći da vrate i istoriju unazad – da vrate SSSR, doduše u manjem i čudnijem obliku.

Kaminer je ostao u Nemačkoj čiji jezik nije znao, a nakon sedam godina počeo je da drži predavanja o SSSR i to mu je dugo bila glavna tema. Ruska država nije želela da se suočava sa sopstvenom istorijom jer, gde god da se okrenula, bilo je krvoprolića i polomljenih kostiju – bili su vrlo vredni u ubijanju protivnika, i to je bila tabu tema, svedoči Kaminer. A ako država nije spremna da se suočava sa prošlošću, dodaje on, onda to čine pisci pišući priče iz zajedničke prošlosti. On to čini duhovito jer, kako kaže, moramo naučiti da smejemo nad tragedijom života, a to možemo kad je gledamo pravo u oči, a na sa strane.

Jedan drugi Rus u Berlinu, Nabokov, pisao je kako je izgubio ruski jezik svog detinjstva. Nabokov, smatra Kaminer, koji nikad nije naučio nemački a engleski je znao još od detinjstva, nije zapravo izgubio maternji jezik, već život i biografiju. Pisac se pišući, korak po korak, odriče sebe kao ličnosti, postaje providan, ali zato u knjigama postaje debeo, pun. Lepo je kad ljudi postanu prozirni, nastavio je svoju metaforu Kaminer, jer oni ljudi koji ništa ne daju, postaju robovi samih sebe, ne mogu od debljine da prođu ni kroz jedna vrata.

Na pitanje fali li li svetskoj književnost ležernost kakve ima u njegovoj prozi, čak i, ili uprkos, tragičnim temama, nemački pisac primećuje da je izgleda tako jer je tragedija glasna – zlo pobeđuje sa velikim praskom, a dobro vrlo suptilno.

Na temu novih izbeglica sa Bliskog istoka u gradu kakav je Berlin koji je navikao na strance, Kaminer u svom duhovito-ironičnom maniru kaže da su Nemci vrlo ponosni na narode koji dolaze dobrovoljno kod njih i tvrde da je Nemačka sjajna. Pre toga bili su vrlo uvređeni i tužni jer ih niko ne shvata ozbiljno – kad pokušaju da pomognu da ozdravi, svet ne želi taj lek, a sada, konačno, tu su narodi koji cene sve što su Nemci postigli.

Najzad, njegova poseta Rusiji u skorije vreme, iako želi da pogleda u oči ljudima koji već decenijama biraju Putina za predsednika, nije izvesna jer je tamo nepoželjna osoba i ne može da dobije vizu. Pri tom, kako kaže, ne misli da se ne može izaći iz ćorsokaka u kome su se ljudi tamo našli, već da su u pitanju problemi sa rukovodstvom, ali takvih problema imali su i ranije u svojoj istoriji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari