Sigurne kuće za partijske kadrove 1Foto: Medija centar

Zašto je Zakon o stanovanju i održavanju zgrada izazvao tako veliku buru u javnosti? Zato što na pogrešan način pokušava da reši glavni problem u stambenog fonda – zapuštenost zgrada i njihovo održavanje.

Novo zakonsko rešenje je obavezan upravnik i prinudno održavanje, koje zgradama može da nametne država (opština). Po mom shvatanju, bolje rešenje je uređenije tržište usluga za održavanje zgrada.

Po novom zakonu svaka zgrada će morati da ima upravnika (volontera ili profesionalaca). Ako stanari ne mogu sami da se dogovore oko njegovog izbora, opština će im nametnuti profesionalca po svom izboru. To nije sve: opština može nametnuti načine održavanja zgrada (čl. 61), što može da stvori velike neželjene troškove zgradama, odn. Stanarima.

Tu je osnovna greška zakona. Predlagač misli da će činjenica da će svaka zgrada imati upravnika dovesti do savesnijeg održavanja zgrada. To je pogrešno. Profesionalni upravnik nije presudan. Presudno je kako se ponašaju preduzeća koje skupštine stanara angažuju da im održavaju zgrade.

Održavanja zgrada – hitne intervencije, tekuće održavanje, investiciono održavanje -nije novost. Ono je bilo obavezno i ranije. U svakom većem gradu i danas postoji jedno javno komunalno preduzeće koje pruža usluge održavanjem zgrada („Gradsko stambeno“ u Beogradu, „Niš-stan“ u Nišu, „JKP stan“ u Novom Stanu itd). Stanari su decenijama ovim preduzećima plaćali mesečnu nadoknadu za hitne intervencije i redovno održavanje liftova, električnih instalacija, kanalizacija, ventila, stakla, gromobrana, pa i krovova. Zašto su onda zgrade u tako lošem stanju? Te firme su se vremenom pretvorile u sigurne kuće za partijske kadrove i izvlačenje para za burazerske i kumovske firme. Administracija im je bila sve veća, a broj terenaca sve manji. Preduzeća su angažovala privatne firme koje su za obavljeni posao naduvale fakture preko tržišne vrednosti posla. Pošto su preduzeća poslovala netransparentno, građani nisu imali pojma novac zapravo bacaju u bunar bez dna.

Sa opštim raspadom sistema tokom devedesetih, ova preduzeća su vremenom počela da smanjuju svoje obaveze. Najpre je ukinuto investiciono održavanje, a potom redovno. Ostale su uglavnom hitne intervencije. Naknade se, međutim, nisu smanjivale. Ova preduzeće su nastavila da uzimaju novac od građana („Gradsko stambeno“ naplaćuje 6 dinara po m2). Stanari su strpljivo čekali da prođu ratovi za srpstvo, pa da se sprovedu reforme, pa da se pohvataju kriminalci i reši korupcija, a za to vreme zgrade su se polako „raspadale“. (Razume se, malo visprenije skupštine stanara su se na vreme snašle, otkazale ovim javnim preduzećima i sklopile ugovore sa privatnim preduzećima.)

Nemar javnih preduzeća za održavanje uticao je i na same organe zgrada. Stanari su vremenom prestali da se sastaju kao skupština stanara, jer samostalno nisu mogli da reše probleme koji su se gomilali. Niko nije hteo da iz svog džepa plati zamenu sijalice u liftu, popravi bravu na ulaznim vratima ili okreči ulaz, a javna preduzeća su takve stvari jednostavno prestala da rade ili su zahtevala da im stanari dodatno plate za takvu uslugu! Suočeni sa ovakvom situacijom, stanari su odustali od održavanja zgrada – više nisu imale ni kućni savet, pa ni predsednika (barem ne u suštinskom smislu).

Tako je većina zgrada došla u loše stanje. Šta je rešenje za ovaj problem: odsustvo upravnika zgrade ili nemar javnih preduzeća? Predlagač zakona misli da je ovo prvo; ja mislim da je ovo drugo. I zapuštenost zgrada i odsustvo uprave zgrada je posledica iste stvari: činjenice da su javna preduzeća prestala da rade svoj posao, da ih niko nije kontrolisao, a da su stanari 2,5 decenije, umesto održavanja sopstvenih zgrada, bukvalno finansirali partijsku mašineriju, koja se u međuvremenu uselila u javna preduzeća za održavanje zgrada.

Stanari žele red i žele da im zgrade budu čiste, uredne i lepe. Spremni su da odvajaju mesečnu nadoknadu da bi im neko obezbedio ovu uslugu. Rešenje otuda nije u profesionalnim ili prinudnim upravnicima, već u reformisanju javnih preduzeća koja pružaju usluge održavanja zgrada i otvaranju tržišta. Tržište takvih preduzeća već je počelo da funkcioniše. Treba ga samo urediti tako da svi subjekti na tržištu pružanja usluga za održavanje zgrada počnu da se ponašaju odgovorno, počevši od javnih preduzeća koja se bave tim poslom.

Autor je narodni poslanik „Dosta je bilo“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari