Režiraću predstavu prema ovoj knjizi 1

O knjizi profesora političke ekonomije Dušana Pavlovića „Mašina za rasipanje para – pet meseci u Ministarstvu privrede“, (izdanje Dan graf, Beograd 2016.) pozvani ekonomisti su već rekli da „razotkriva pravu prirodu države i pokazuje kakvim se ciljevima vode njeni predstavnici“, naime, da otkriva „da je država u Srbiji prvenstveno instrument pljačke, korupcije i rasipanja“… Uistinu, ta knjiga je anatomija vladanja i poslovanja ovde i sada, i kao takva besprecedentan je i moćan materijal za igrani film o političkoj zloupotrebi i privatizaciji državne moći, i to sa gotovim delovima scenarija! Tom i takvom scenariju potreban je reditelj formata jednog Anžeja Vajde.

U tom filmu – ali, ljudi, to nije film! to je naša stvarnost – glavne uloge imaju Aleksandar Vučić i Siniša Mali, kao njegov izvršitelj; dakle, premijer i gradonačelnik prestonice – u prvoj svojoj hipostazi, prvi potpredsednik vlade i njegov savetnik.

Primer prvi: Tadašnjem, vrlo kratkoročnom, petomesečnom ministru privrede Raduloviću Saši, čiji je savetnik tokom tih pet meseci u vladi bio Dušan Pavlović, telefonira jednog dana Mali Siniša, a u vezi sa ugovorom sa „Etihadom“, i veli: „Neophodno je da na ulog naše strane, Republika Srbija izda garanciju na 42 miliona dolara.“ Radulović pita: „Zašto 42, kad je pozajmica 40? Na šta idu dodatna dva miliona?“ Mali odgovara: „Pa to je nadoknada za konsultantske usluge jedne advokatske kancelarije. Tako se sada radi u svetu.“

Zaključak prvi (o poslednjoj stvari): „Nivo bahatosti koji je počeo da pokazuje Aleksandar Vučić ubrzo nakon izbora u martu 2014. godine prevazišao je nivo bahatosti koji je Tadić pokazao za osam godina provedenih na poziciji predsednika države. Sunovrat Srpske napredne stranke će, otuda, biti veći nego sunovrat Demokratske stranke“, ali to je kraj film, a mi smo na njegovom početku! Kako počinje?

„Aleksandar Vučić i njegova vlada su još više usavršili ekstraktivne institucije, gušeći privredu i približavajući se potpunom zaustavljanju privrede i bankrotu države.“ Tu se sada nalazimo.

Ovde se pojavljuje pojam ’ekstraktivna institucija’, koji je od ključne važnosti za razumevanje privrednog i kulturnog stanja u kojem se nalazimo. Taj pojam je najbitniji operativni pojam u Pavlovićevoj knjizi. Kakav je sadržaj tog pojma? Najpre recimo da je ekstraktivna institucija uvek primarno politička vaninstitucionalna institucija, i da ona generiše ostale ekstraktivne institucije – u ekonomiji, kulturi, informisanju… Sad možemo dalje, odnosno bliže!

Pavlović ovaj pojam definiše ovako: „Ekstraktivne političke institucije rade netransparentno i rezervišu moć odlučivanja za uzak krug ljudi koji ne snose odgovornost za loše odluke. Takve političke institucije stvaraju ekstraktivne ekonomske institucije koje sprečavaju privredni rast i redistribuiraju bogatstvo, omogućujući jednoj maloj grupi ljudi (okupljenoj oko političkih stranaka) da parazitira na leđima celog društva.“

Prva i osnovna ekstraktivna institucija u državi Srbiji – naime, institucija koja ekskomunicira državu Srbiju u njoj – jeste institucija predsednika Vlade Republike Srbije – institucija kabineta A. Vučića. Taj način funkcionisanja organizovan je još u instituciji kabineta prvog potpredsednika vlade, istog A. Vučića. U toj instituciji donosile su se, piše Pavlović, „najvažnije odluke o ekonomskoj politici. Kabinet je bio zamišljen kao institucija koja ima pravo prvenstva odlučivanja u odnosu na institucije kojima je pravo odlučivanja dato zakonom i Ustavom, ali nema nikakvu odgovornost.“ Pazite!

Ovo je čudovišno! Kabinet ima diskreciono pravo odlučivanja, a nema nikakvu odgovornost pred pravosuđem. Kako? Tako što njegove odluke potpisuje ministar resora nadležnog za provođenje tih odluka! Ko je odgovoran? Potpisnik! Naime, ministar. Ko je odlučio? Onaj koji je naredio, bez potpisa, bez ikakvog traga, pred sudskim organima čist kao suza iz dečjeg oka.

Svi mi koji smo oduševljeni anarhokomunističkom idejom odumiranja države, nad ovim nasiljem državnika nad državom Srbijom morali bismo zavapiti i stati u njenu odbranu kao u odbranu svojih najličnijih interesa! Takođe, svi mi koji smatramo da je deregulacija tržišta opasna stvar te da je suština neoliberalizma, kao fenomena globalne palanke, u tome da tržište određuje sve kulturalne i etičke vrednosti, morali bismo se usaglasiti pred neoborivim dokazima koje iznosi Pavlović u svojoj sjajnoj knjizi – dokumentu vremena, da u Srbiji slobodno tržište nikada i nije uspostavljeno.

Ekonomski problemi u kojima Srbija grca nisu tržišni, nego politički problem. „Upravo zbog ekstraktivnih ekonomskih institucija tržišna privreda u Srbiji nikada nije imala pravu šansu.“ Tajkuni, gubitak radnih mesta, pljačkaška privatizacija, društvene i ekonomske nejednakosti i siromaštvo, to sve nije posledica dejstva slobodnog tržišta, nego esktraktivnih političkih instanci. U našem slučaju, ovaj Pavlovićev zaključak u potpunosti je istinit.

Da se razumemo, nije Vučić ni izmislio ni prvi ostvario ekstraktivno ugovaranje poslova i poslića kod nas. On je, kako pokazuje (ordine geometrico) Dušan Pavlović, samo usavršio taj sistem i njegovu upotrebu doveo do najvišeg nivoa bahatosti! Ostavimo sada tako dalek i, iz ove perspektive, tako idiličan period samoupravnog socijalizma (nemojte govoriti, ako boga znate, period komunizma, jer komunizam nikada i nigde nije ostvaren!), u kojem nije ni bilo govora o slobodnom tržištu! Uzurpacija države i tržišta počinje naglo i opširno od S. Miloševića i njegove ekstraktivne klike, koja je državu prisvojila kao prćiju!

Uzmimo sad aktuelni primer ugovora sa „Etihad ervejzom“! Dogovor sa JAT-om „sklopljen je pre izbora rekonstruisane vlade 2. septembra 2013. godine i pre nego što je usvojen Zakon o privatizaciji, koji je trebalo da pripremi Ministarstvo privrede. Ceo dogovor napravljen je u kabinetu prvog potpredsednika vlade još 1. avgusta. Preciznije, posao su vodili Siniša Mali, savetnik prvog potpredsednika vlade, i Luka Tomić, pomoćnik Siniše Malog.“

To je bio obrazac prema kojem su do kraja te 2013. godine „sklapani razni dilovi: ’Er Srbija’, ’Gorenje’, ’Mišelin’, ’Vršački vinogradi’, ’Prva petoletka’ itd.“

Svi ti dilovi, sa svim svojim tajnama i rasipništvom koje finansiraju građani Srbije, opisani su u knjizi „Mašina za rasipanje para“, podrobno i britko.

Ekstraktivne institucije stvaraju ekonomsku bedu – siromašnu naciju i zaduženu državu! One su „dizajnirane tako da izvlače novac poreskih obveznika i usmeravaju ga u džepove povlašćenih pojedinaca i kase političkih stranaka. Taj skup institucija nazivam ’mašinom za rasipanje para’. Da bi mašina mogla da funkcioniše, neophodno je da ostale institucije ne rade svoj posao.“

Odavno nisam čitao tako pravično i uzbudljivo, razbešnjujuće i tužno domaće štivo. Tu knjigu treba uzeti u ruke! NJeno čitanje je – odgovorno tvrdim, što bi rekao premijer A. Vučić – ne samo izvrstan saznajni nego i moralni čin. Šta ćete učiniti kad je pročitate, ne znam, ali će vam sigurno nešto pametno doći na pamet! Ja ću prema njoj režirati pozorišnu predstavu.





















Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari