Glavna železnička stanica i film 1

U okviru tradicionalnog programa „Dokumentarni četvrtak“, Jugoslovenska kinoteke ovog četvrtka u sali u Kosovskoj ulici predstavlja ciklus filmova „Glavna železnička stanica i film“, autorke Marijane Terzin Stojčić.

U svetlu zatvaranja jednog od najvažnijih saobraćajnih čvorišta i promene vizure glavnog grada na mestu gde je u protekle 134 godine u Beograd dolazilo svakodnevno i do sto hiljada ljudi, stručni saradnici Arhiva kinoteke su izabranim materijalima želeli da ukažu na značaj stanice i njenu zastupljenost u filmskih sadržajima i arhiviranim hronikama. Cilj pedesetak izabranih, i za ovu priliku izmontiranih inserata dokumentarnih i igranih materijala, je da se predstavi svečarski ambijent mesta gde su do Drugog svetskog rata, koristeći železnicu, dolazili značajni državnici sveta, ali i srpski vojnici, predstavnici jugoslovenskih republika, učesnici sokolskih sletova. NJen značaj ogleda se u činjenici da je bila prva državna kulisa zvaničnicima iz celog sveta, prvo mesto susreta domaćina i gostiju, mesto gde su Beograd i Srbija pokazivali obraz.

Jedan od najstarijih arhivskih materijala Jugoslovenske kinoteke je reportaža Svetozara Botorića *Deseti slovenski novinarski kongres u Beogradu, od 27. juna do 10. jula 1911. godine, a prvi igrani film posvećen železničarima i snimljen na ovom mestu je „Poslednji kolosek“ (1956). Gotovo je nepoznato da je zgrada Glavne železničke stanice bila predmet samo jednog srednjemetražnog filma, namenski rađenog povodom 90. godišnjice postojanja objekta – „90 prkosnih godina“. Iza scenarija i režije Đurđa Mrđenovića, a ispred kamere Zorana Sinđelića stala je prava mala hronika šest puta rušenog objekta.

Kao i u životu, i na filmu je Glavna železnička stanica bila kulisa za skrivene tragove roditeljskih, suza devojaka koje su pratile i dočekivale vojnike, osmehe akcijaša koji su virili iz prepunih kupea, tuge povratnika iz ratom zahvaćenih područja, insomnije građana koji su nesanicu lečili noćnim vožnjama. Bilo je svačega između 70 perona, sjaja i bede naroda, prepunih švercerskih kofera i onih povezanih kanapom u potrazi za boljim životom, auto ukrcavanja, čekanja, nadanja, tišine skitnica i emigranata kojima je stanica bila drugi dom.

Kao u svakom strateški važnom objektu, i za snimanja na Železničkoj, uvek su bile potrebne dozvole čak i danas kada više ne postoji! Ipak, kamere i blicevi rado su se ovde palili baš zbog najraznovrsnijih motiva i ono čuvenog „železnica ide samo napred poznatim gvozdenim putevima i smatra se simbolom puta sa kojeg ne može da se skrene“.

Iz Beograda su vozovi krenuli godinu pre nego što je najvažniji filmski voz ušao u parisku stanicu. Železnica i film se jednostavno ne mogu zamisliti odvojeno. Kreirajući zajedničku istoriju, idu od 28. decembra 1895. kada su braća Limijer prikazala „Ulazak voza u stanicu“. Istorijski trenutak stvaranja filmske umetnosti učinio je da vozovi postanu stalna inspiracija stvaraocima toliko da neki poznavaoci filma tvrde da se prosečno u svakom trećem igranom filmu pojavi po neki „železnički kadar“.

U domaćoj kinematografiji gotovo da nema filmskog ostvarenja kroz koje nije projurila parnjača ili dizelka. Za dva režisera, Živojina Pavlovića i Gorana Paskaljevića često se ističe da su istinski voleli železnicu. Pavlović je filmsku karijeru počeo dokumentarnim filmom „Voz 4686“, a završio „Državom mrtvih (2002)“ gde ima puno kadrova železnice. Ipak, najvažniji i po našoj oceni neizostavan u ovom ciklusu je dobitnik Zlatne arene u Puli „Zadah tela“ (1983), film o železničaru (Dušan Janićijević) koji smatra da je moguće živeti u dva grada, LJubljani i Beogradu, sa dva međusobno potpuno nezavisna života. Time otkriva dobre i loše strane ljudi iz ove profesije, dajući pravu sliku sveta železnice. Kroz stanicu su kao ilegalci, heroji i povratnici prolazili Aca Gavrić, Rade Marković, Dragan Nikolić, Špela Rozin, Jovan Janićijević…..

Kao što su film i železnica neodvojivi istoriografski i likovno, tako se tradicija železnice neretko preplitala i sa radom Kinoteke. Poslednji put, ciklusom filmova posvećenim ovim motivima, Kinoteka je obeležila 125 godina od puštanja u saobraćaj prve pruge u Srbiji od Beograda do Niša. Ovo je prvi pokušaj sveobuhvatnog podsećanje na motiv grada i filma koji je odoleo zubu vremena, ali ne i ljudskim iluzijama. Da li je sveobuhvatan? Ne, jer se u bogatoj kinematografiji uvek nalazi kadar više.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari