Kaže mi onomad, smirenim tonom, Tonči Kuzmanić sa Mirovnog instituta ljubljanskog: „Menadžerska revolucija je dostigla svoj vrhunac! Sada je na redu urušenje.“ Tonči je, inače, profesor Univerziteta u Kopru. Ako o njemu znate to da se bavi istraživačkim radom na području kritike menadžmenta, globalizacije, etike, te odnosa menadžmenta i politike, onda je ovo vrlo ozbiljna izjava.


Nastavili smo razgovor o tome. Veoma poučan za mene. Ionako već neko vreme pokušavam da odgonetnem da li je kapitalizam na izdisaju ili se samo razboleo.

Da probam da interpretiram par teza: Navikli smo se na to da je menadžment jako važan. Jer on je suština proizvodnje. I plasmana. I prodaje. I reklame… I to se zove „menadžerska revolucija“. Ali ona je došla do svog kraja. Nema više šta u njoj da se razvija. I izgleda da to polako svima postaje jasno. I menadžerima samim. A i svetska ekonomska situacija to pokazuje. Glavni problem je što nema odgovora na pitanje šta činiti. Pa se svi čvrsto drže u vrzinom kolu.

Na dodatno razjašnjenje problema naišao sam, sasvim slučajno, u „Prirodnom romanu“ Georgija Gospodinova, savremenog bugarskog pisca. Piše on tamo o nekoj vagi sa dva tasa. Kaže da su nekada, ranije, na jednom tasu bile reči. A na drugom predmeti. A sada su reči na obe strane. Ja to razumem otprilike ovako: ranije su se u proizvodnji proizvodili predmeti, konkretni i opipljivi. I stajalo je na jednom tasu ime tog predmeta, a na drugom predmet sam. A onda je došla menadžerska revolucija i sve se preokrenulo. Sada na jednom tasu vage stoje reči, a na drugom – opet reči! Pa je tako s jedne strane recimo „proizvodnja“, a na drugoj su „menadžment“, „advertajzing“, „brending“, „kopi-rajting“, „dizajn“… Proizvoda nigde! A tu je 95 odsto novca u opticaju. Prava proizvodnja je nebitan deo procesa. Njome se bave deca takozvanog „Trećeg sveta“. Za jedan dolar nedeljno. Sve je više kompanija koje uopšte nemaju proizvodnju. Imaju samo reči.

Pre neki dan me zovu iz banke da mi ponude „… jedan nov proizvod“!?

„Vi proizvodite nešto?“ – pitam ja, kao iznenađen.

„To je jedan novi kredit, znate…“

O da, o tome govore i Tonči i Georgi. Sistem neće moći još dugo da nudi maglu kao proizvod. Izlaze visoki zvaničnici sa sastanka „G-8“ i izjavljuju: „Kapitalizam nije upitan, nismo o tome razgovarali.“ O da, upravo ste o njemu razgovarali! Inače nam ne biste s tom rečenicom izašli napolje.

Stojim pre nepunih mesec dana na jednom malom trgu u centru Madrida. Nedaleko od svojevrsnog šator-naselja, u kome trenutno obitava veliki broj različitih levo orijentisanih pojedinaca i grupa. Svakodnevno protestuju. Dosta je bilo, kažu. Nema odustajanja! No pasaran! Povremeno se obračunavaju i s policijom. Ima mnogo studenata među njima.

Stojim tako, u dilemi. Dilemi koja je sama po sebi i odgovor. Da li da kupim sendvič, jedan od jeftinijih, za četiri i po evra. Ili da se vratim do Pull & Beara i kupim još dve majice od po dva evra za taj novac! Dve lepe majice. I mnogo toga mi postade jasno u tom trenu. Dve majice ili sendvič? Logike nema. Sistem se stvarno urušava. Gubi tlo pod nogama. „Novac mora da se kreće.“ Proizvodi nemaju realnu vrednost. O njihovoj vrednosti odlučuje menadžment. A ne rad, sirovine, resursi i kvalitet.

Bilo bi odlično da sada možemo klicati promenama koje će pre ili kasnije neminovno doći. Previše smo mi u kapitalu, a i on u nama, da bi nam sunovrat kapitalizma bio dobra vest. Nažalost, posledice će trpeti svako od nas. Već ih trpimo. No, možda će naredne generacije imati šta da nauče izučavajući ovo vreme. O tome kako su globalni kapital i pogrešne vrednosti sami sebe pojeli. Iznutra.

Autor je mirovni radnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari