Grad na jedan dan

Šesnaestu godišnjicu okupacije Vukovara, opći je dojam, i politika i mediji obilježili su temeljitije nego prošlogodišnju, jubilarnu. Nema u tome ničeg iznenađujućeg: jubilej je jubilej, ali izbori su izbori. A lani ih, za razliku od ovog studenog, nije bilo. Zato se sad u Vukovar sjatilo gotovo sve što hoda, leti, pliva i puže našim političkim krajobrazom, ne bi li nam i s tog simboličnog mjesta poslali koju predizbornu poruku. A Vukovar ko Vukovar. Na obljetnicu pokolja na Ovčari, predvečer se ugase kamere i mikrofoni, a grad nanovo utone u svoju cjelogodišnju neatraktivnost. Ostat će prepušten Vukovarcima – onima koji nemaju boljeg izbora, onima koje vežu prejake uspomene i onima koji su dovoljno odvažni da tamo pokušaju pokrenuti nekakav posao. Otamo će s vremena na vrijeme do nas stići koja vijest o nekakvom „suživotnom“ incidentu, naći će se poneki osobenjak za „Globalno sijelo“, naći će se vremena i za dvije-tri pričice o kakvom poljoprivredniku ili malom poduzetniku koji „unatoč svemu“ pokušava gurati dalje i – to bi otprilike bilo sve. Baš kao i lani, baš kao i svih ovih 10 godina od mirne reintegracije. Grad kojemu Hrvatska već 16 godina neizmjerno duguje, prepušten je opet samo snazi i snalažljivosti svojih stanovnika. Vlast je mnogo puta čula „hvala za obnovljene kuće, ali od kuća se ne živi!“. Kad bi se pitalo „obične“ građane, nema sumnje da bismo se svi do zadnjega složili s time da Vukovar i Vukovarci zaslužuju veću pomoć države. Ma, slažu se s time i političari, ali nažalost samo sredinom studenoga, o tužnoj obljetnici. I pred izbore.