Mirko Tepavac Postojao je odavno, da ne kažem oduvek, pouzdaniji način da Srbija očuva integralno zajedništvo sa Kosovom da je njenim nacionalnim vođama dobro građana bilo preče od liderske popularnosti i opstanka na vlasti. Možemo li da zamislimo da prosperitetna, miroljubiva i demokratska Srbija, očišćena od miloševićevskog velikodržavnog nasilja i ratnog zločina, kao reformski šampion i „lider na Balkanu“ (Tadić) – saradnički naslonjena na integraciju sa susedima i blagonaklonost EU – ubrzano dostigne zavidno visok stepen ekonomskog i demokratskog razvoja.

Mirko Tepavac Postojao je odavno, da ne kažem oduvek, pouzdaniji način da Srbija očuva integralno zajedništvo sa Kosovom da je njenim nacionalnim vođama dobro građana bilo preče od liderske popularnosti i opstanka na vlasti. Možemo li da zamislimo da prosperitetna, miroljubiva i demokratska Srbija, očišćena od miloševićevskog velikodržavnog nasilja i ratnog zločina, kao reformski šampion i „lider na Balkanu“ (Tadić) – saradnički naslonjena na integraciju sa susedima i blagonaklonost EU – ubrzano dostigne zavidno visok stepen ekonomskog i demokratskog razvoja. Pa da kosovski Albanci, ako ne baš zažale što su nestrpljivo insistirali na nezavisnosti, a ono bar zaključe da ih isključivost (kao, uostalom, i Srbiju), antagonizira sa njihovim sugrađanima druge vere i nacije, balkanskim okruženjem, pa i samom EU, koja ih posvađane i sukobljene neće primiti u svoju zajednicu.
Iluzija? Ne! Iluzija je bila da se dva miliona Albanaca, kojima je brutalno ukinuta svaka autonomija, moglo silom, pozivanjem na svetinju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, zadržati u državnom okviru Srbije. Nema države u svetu, u Evropi sigurno ne, koja bi mogla silom da zadrži pod svojom ingerencijom dva miliona ljudi, koji složno i odlučno to ne žele. Da je, bez odlaganja, kraj Miloševića bio početak pomirenja i direktnog dijaloga.
Sporo? Jeste, pogotovu za one koji su uvek bili skloniji olako obećanoj brzini nego strpljivom nastojanju na pomirenju i toleranciji. Za one kojima je uvek pamet bila više u snazi nego snaga u pameti. A samo tako postupajući Srbija ništa ne bi mogla da izgubi, čak ni ako ne bi postigla maksimalni cilj. Prosperitetna Srbija može ponovo steći uticaj na multietničko Kosovo, ali nikada više državnu suverenost nad njim.
A oslobođeni iluzija i mitova mogli bismo, makar sami sebi, da kažemo: pa neka Kosovo bude koliko god hoće nezavisno, neka se zove kako hoće, samo neka bude tolerantno, otvoreno, demokratsko i prijateljsko, za sve koji tamo žive i sve koji tamo žele da dođu, posluju ili tuda samo prođu. Razume se da bi i Srbija morala da bude isto takva, jer sa teretom kosovske mitomanije teško da to ikada može biti. I kosovski državotvorci su mnogo više mogli da doprinesu željenoj nezavisnosti da su isključivost prema Srbima i nealbancima odlučno zamenili tolerancijom, umesto što su amnestirali svoje ekstremiste i pouzdali se u osionu, mada oslabljenu silu Bušove Amerike.
Kosovo nikad nije bilo ni samo srpsko, ni samo albansko. „Uvek je bilo i uvek će biti srpsko“ (Koštunica, nebrojeno puta), samo onoliko koliko Srbija bude umela da mu bude potrebna za emancipaciju i razvoj. Srbe i Albance je, ne samo geografski nego i sudbinski, povezao bog a ne carska i vladarska samovolja. Treba izvući pouku iz gorkih iskustava poslednjih decenija: u meri u kojoj se Srbija degradirala u ratovima i propadanju, u toj meri je gubila i Kosovo. A definitivno, kad ni posle Oktobra nije smela ni htela da iskreno, glasno i jasno osudi Miloševićeve zločine na Kosovu, pa je osuđena da i sada plaća njegove rasipničke račune i dalje se degradira u samoobmanama i hipokriziji.
Umesto da nezavisnost Kosova uslovljava najvažnijim preduslovom, najjačim svojim argumentom – pravima Srba na bezbedan povratak i slobodu, srpska vlada se bavila samo iluzijom očuvanja državnog suvereniteta nad teritorijom „južne srpske pokrajine“. I bezobzirno se služila kosovskim Srbima kao svojim instrumentom i upotrebljava ih da oni na svoju štetu opslužuju državne ambicije Beograda. Pa i danas otežava njihov opstanak zahtevom da ne učestvuju na kosovskim izborima. Ne dopušta ulazak Srba u kosovski parlament, a ne zove Albance u srpski. Kao da joj nije stalo ni do Srba, nego samo do teritorije koju oni, kao mrtva straža, čuvaju za Srbiju. Teritorije su vrlo važne samo kad je manje važno šta se događa sa ljudima na tim teritorijama. I kosovskim Albancima bismo imali pravo da prigovorimo: godinama ste (pre Miloševića) pod Srbijom, u Velikoj Jugoslaviji živeli i napredovali kao manjina. Zašto vam je sada teško da tolerantno živite sa Srbima na Kosovu kad ste većina.
Sa lažno patriotskim sloganima u stilu „život damo, Kosovo ne damo“ najuspešnije se za preuzimanje vlasti spremaju Miloševićevi i Šešeljevi nastavljači, baš oni koji su najviše doprineli da Srbija izgubi Kosovo, pa sada vijaju po Srbiji izdajnike i strane plaćenike, i ne pristaju na Evropu dok ne odbranimo Kosovo. Najviše njihovom zaslugom Kosovo sada više određuje budućnost Srbije nego što Srbija odlučuje o sudbini Kosova. Šta li će još da gori, kad je već goreo Hilandar!
Maksimalizam na koji smo se neodgovorno obavezali krajnje je suzio manevarski prostor svake racionalne diplomatije, jer nikakva diplomatija ne može da spase ono što upropašćuje pogrešna državna politika. Dosta je sitnog taktiziranja, potrebni su odlučni i hrabri državnički potezi.
Da srpska nesreća ove, 2007, ne bude veća od one 1389. godine. Pravo pitanje više nije šta će biti sa Kosovom, nego šta će biti sa Srbijom!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari