Mali Hitleri djeluju svugdje oko nas

U srpnju 1991, dok smo se mi učili razlozima za mržnju i osvetu u budućim godinama i desetljećima, umro je Isaac Bashevis Singer. Rođen u Poljskoj, većinu života proveo u Americi, dobio je 1978. Nobelovu nagradu za književnost, a pisao je na jeziku koji je već za njegova života bio mrtav. Jidiš je ubijen u holokaustu i sahranjen u Izraelu, a s tim jezikom neumitno je iščezlo i sjećanje na svijet o kojem je Singer pisao. On je bio klasični pripovjedač jedne velike i bogate kulture i civilizacije, čiju ljepotu, širinu i slavu danas nitko ne baštini jer je u svakome pogledu uništena u vremenima nacizma. Preživjeli potomci opredijelili su se za drugi, hebrejski, jezik, a samim time i za drugu kulturu. Sve je to Singer doživio, ali koliko god srastao s Amerikom i živio u engleskome jeziku, svoje priče umio je pisati samo na jidišu. Singerovo književno djelo svjedoči kako je veliko i lijepo bilo ono što je ubijeno.
Pisao je o sirotinji, ludama i neobičnim ljudima, s blagošću, naivnošću i humorom koji je svojstven istinskim gubitnicima i žrtvama. Lažne žrtve neduhovite su kao smrt. U kratkome romanu „Neprijatelji, priča o ljubavi“, dirljivo-naivnome poput Alejhemova Dječaka Motla i veličanstvenom poput Chagalovih slika, Singerov lik kaže: „Ako je jedan Hitler mrtav, milijun drugih jedva čeka da zauzme njegovo mjesto.“ Malo dalje on rezignirano filozofira: „Ako je vrijeme tek jedan oblik opažanja… onda je prošlost isto tako prisutna kao i sadašnjost: Kajin i dalje ubija Abela, Nabukadonozor još kolje Sidkijine sinove, a Sidkiji vadi oči, pogrom u Keshenievu ne prestaje, Židove neprekidno spaljuju u Auschwitzu. Onima kojima nedostaje hrabrosti da prikrate sebi život, preostaje samo jedno: da otupe svoju svijest, potisnu sjećanja, ugase posljednji plamsaj nade.“
U svakome je trenutku svatko znao što radi. U onome o čemu Singer piše nema Kristova vapaja Ocu, nema mjesta za vjerovanje kako nisu znali što čine. A žrtve su smiješne, male, blesave, junak Neprijatelja vara ženu, Poljakinju i katolkinju, koja mu je spasila život, ali u toj prevari nema baš ničega osim prevare. Singer je daleko od lažne komemorirajuće patetike ilustratora holokausta. Žrtve su u svojim životima često imale iste mane kao i zločinci, ali upravo to potvrđuje da sa zločincima nikada nisu isto.
Djeca na Thompsonovu koncertu jako su dobro znala što znače ustaški simboli, zato su se njima i kitili. Još bolje to znaju crkveni novinski propovjednici, desni komentatori i političari, zato tu djecu i pravdaju. Dobro su znali što rade i oni koji su za gay paradu pripremili Molotovljeve koktele, kao i oni koji će narednih dana relativizirati njihov čin. Dobro je znao što radi i Milan Bandić koji se u svome priopćenju ograđivao od homoseksualaca, a ne od onih koji su koktele pripremali, pozivajući se, jadno, na Zagreb i zagrepčanstvo.
U svakome gradu, pa i u Zagrebu, postoje mali Hitleri koji jedva čekaju da zauzmu Hitlerovo mjesto. Dobro su znali što rade i zagrebački policajci, koji su već po običaju vrijeđali one koji se zalažu za prava homoseksualaca i pružali mogućnost klincima koji „ne znaju što čine“ da pretuku talijanskoga senatora i još neke ljude blizu Jelačić placa. U onome što se događa oko nas prošlost je zbilja prisutna koliko i sadašnjost, a mrtve svakodnevno ubijamo i svoje zločine prenosimo s koljena na koljeno.