Najveća trauma slovenske povijesti Vajdin Katin i slovenska Antigona

 U najavama filma čitali smo o razotkrivanju „najveće europske laži stoljeća“ i o „dubokoj traumi poljskog naroda“, a nakon prikazivanja nekoliko je filmskih kritičara pisalo o estetskim vrijednostima filma i posvećivalo se problemima njegove dramaturgije, no nitko nije upozorio na univerzalnu poruku tog potresnog djela, koje neposredno pogađa i duboku traumu slovenskoga naroda. Naime, neki organizatori tih zločina školovali su se na moskovskoj akademiji Dzeržinski, pa i ne začuđuje što su organizacija i metodologija sličile onom što vidimo u završnim sekvencama Wajdina filma. Nitko nije bio kadar ili nije želio vidjeti da je ista ideološka sljepoća moskovskih učenika na gotovo identičan način hicima u potiljak usmrtila prema dosad poznatim podacima oko 14.000 pripadnika takozvane domobranske vojske, a uz njih i brojne civile, kontrarevolucionare, također žene – nakon završetka rata 1945, dok su jugoslavenski komunisti još bili vjerni Staljinu. To je utoliko neobičnije jer je u napuštenim rudarskim oknima u blizini grada Celja godinu prije otkriveno stravično prizorište usmrćivanja ljudi: oko tisuću tijela ubijenih ljudi, zazidanih nizom pregrada od opeke i betona, što su zauvijek trebale sakriti besmisleni zločin. I Huda jama, što je pravi geografski naziv tog područja, samo je jedno od mnoštva grobišta što ih je dosad otkrila vladina Komisija za istraživanje poslijeratnih ubojstava.

To su ostaci priče, poznate malom broju ljudi izvan Slovenije, uspješne članice Europske unije. Pod površinom slovenske priče o uspjehu, dakle priče o zemlji koja je pri raspadu komunističke Jugoslavije uspjela izbjeći krvave događaje devedesetih godina na Balkanu i razmjerno se brzo ekonomski i politički uključiti u europsku demokratsku sredinu, krije se ostavština danas već dobro poznata Slovencima, a još prije dva desetljeća bila je to najstrože čuvana državna tajna. Ali i sada, kada im je poznata, najradije o njoj šute. To je priča o strašnim ubojstvima nakon Drugoga svjetskog rata, kada je vlast preuzela Komunistička partija i tom prigodom likvidirala – taj knjigovodstveni izraz bio je uobičajen kako u staljinističkoj, tako i u nacističkoj terminologiji – svoje političke protivnike, uglavnom vojnike vojske takozvanoga Slovenskog domobranstva, a s njima i mnoštvo civila koje je ocijenila kao potencijalne neprijatelje novoga poretka. Bilo kakvi izvještaji ili svjedočenja o tim događajima bivali su u poslijeratnim godinama cenzurirani, a knjige o tome što su dolazile iz inozemstva policija je plijenila na graničnim prijelazima, dok su se ljudi koji bi o tome progovorili često našli pred sudovima zbog širenja „lažne i neprijateljske propagande“. I nakon što se sredinom sedamdesetih godina zaslugom nekih disidentskih pisaca, kakav je bio nekadašnji partizan – kršćanski socijalist Edvard Kocbek, istina prvi put pojavila u javnosti i kada se prilikom sloma komunizma javnost neposredno suočila sa činjenicama, slovenski su nepokopani mrtvaci ostali traumatska tema slovenskog društva, njezina tamna kolektivna podsvijest. Premda je skrivena ostavština danas osvijetljena s mnogih povijesnih stajališta, njezina strahovitost još ostaje tabu, o kojem se u javnosti malo i nerado govori. Čak slovenski parlament unatoč nekim pokušajima nije bio sposoban zauzeti nikakvo jasno stajalište prema problemu, a na kraju je propao i pokušaj da se barem na mjestima masovnih ubojstava postavi civiliziran i pošten natpis koji bi odgovarao istini. Umjesto toga parlament se odlučio za enigmatski natpis, koji više prikriva nego što razotkriva: Žrtve rata i poslijeratnih usmrćenja (Žrtve vojne in povojnih usmrtitev). Usmrćenja – kao da je riječ o nekoj pravosudnoj kazni, a ne onome što je istina – brižljivo planiranim, organiziranim i ostvarenim političkim pokoljima! Tako je ta najveća trauma slovenske povijesti još potisnuta u društvenu podsvijest i u političkoj se raspravi još nije oslobodila literarne razine. U drami Antigona suvremenoga dramatičara Dominika Smolea gledatelji su, naime, još prije Kocbekova nastupa prepoznavali prešućenu istinu i o njoj – šaptali.

Istina je, slovenski domobrani, uvjereni nacionalisti i antikomunisti, u odgovoru na komunističku revoluciju kolaborirali su s njemačkim okupatorima. No ni mi, koji pripadamo antifašističkoj i partizanskoj tradiciji, ne možemo prihvatiti besmislenu i strašnu tezu koja je još prisutna u dijelu slovenske javnosti da je ubijene snašla zaslužena kazna. Još sedamdesetih je godina nobelovac Heinrich Böll – u svojoj odbrani Edvarda Kocbeka, koji je o tome jasno i javno progovorio i javno izrazio žaljenje zbog strašnih poslijeratnih događanja i pritom doživio javni linč – rekao kako to ne može biti razlog za izvansudska masovna ubojstva. Ubojstva civila i pripadnika protupartizanskih postrojbi bez odgovarajućih sudskih ili bilo kakvih pravnih procedura, i u vrijeme kada su bila počinjena, bila su kazneno i protupravno djelo, kojim su se kršila temeljna pravna načela civiliziranih naroda, među koja pripadaju načela kaznene odgovornosti i pravne procedure. Komunistički vođe u vojnim su osobama i civilima, što su ih sakupljali u zatvorima i koncentracijskim logorima, vidjeli ili kolaborante i izdajnike, ili potencijalne političke protivnike, koji bi u zaoštrenim međunarodnim odnosima i teškoj situaciji kod kuće mogli ugroziti učvršćivanje nove vlasti i već započeli revolucionarni proces. Unatoč tom političkom stajalištu, poslijeratna ubojstva s pravnog stajališta znače teška kaznena djela, a s moralnog stajališta okrutne zločine, koji su u društvenoj perspektivi među stanovnicima posijali dubok strah i moralne traume, koje su se urezale duboko u podsvijest, te u svakom smislu bolno obilježile i sljedeće generacije. Zbog tih djela, za koja je odgovorno tadašnje vođstvo Komunističke partije, opravdano su se osjećali pogođenima i bez krivnje krivima i mnogi pripadnici oslobodilačkog pokreta – komunisti, kršćanski socijalisti, djelatnici u kulturi i svi drugi, koji u tim djelima nisu sudjelovali i koji su se otporu protiv okupatora hrabro priključili zbog čista domoljublja.

Katyn je dakle u Sloveniji dirnuo u otvorenu ranu slovenskoga povijesnog sjećanja te ju je – začudno – još jednom zavio u šutnju. Ubrzo nakon toga nova je katynska tragedija kod Smolenska apsolutno u potpunosti zasjenila pitanja o smislu tih djela, o strahoti besmislene smrti i mentalne ideološke poremećenosti dvadesetog stoljeća. Nitko se uz Katyn nije ni sjetio Srebrenice, gdje je jedna druga, nacionalistička pomračenost uma potkraj stoljeća postojala na rubu prosvijetljene Europe, Europe ljudskih prava i sloboda, pobivši na tisuće ljudi i pokušavajući prikriti ubojstva pred očima svjetske javnosti.

Nevidljiva Antigona i nakon Wajdina Katyna još luta Slovenijom pokušavajući pokopati umorena brata. I ne samo Slovenijom.

Autor je dramski pisac iz Slovenije.

Tekst je objavljen u poljskom časopisu Gazeta viborča, a zatim u glasilu Matice hrvatske Vijenac