Ni broda na Dunavu, a brbljaju o EU

Beograd je riječno-morska luka, koja je plovnim putem direktno povezana sa Roterdamom, Londonom, Parizom, Frankfurtom na Majni, Bečom, Bratislavom, Budimpeštom, Konstancom i Istanbulom, a morem dalje sa čitavim svijetom. Samo u Beogradu se sreću tri međunarodna plovna puta: Dunav, Sava i obližnja Tisa.

Nekadašnji nacistički okupator, potpuno svjestan vrijednosti položaja Beograda, imao je planove da ga, pored Berlina, pretvori u megapolis Eugeniju, jer se Hitler divio Eugenu Savojskom. Oni su nastojali Beograd pretvoriti u ‘’tvrđavu rajha’’, a planirali su i izgradnju ogromne hidrocentrale, koja bi podmirivala sve potrebe podunavskih i balkanskih zemalja. Plan je odobrio Hitler, o čemu je svjedočio poslije rata, zarobljeni ing. Herman Nojbaher. Socijalistička Jugoslavija, kao sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu, izgradila je hidrocentralu „Đerdap“, u suradnji sa Rumunjskom.

Poznato je i da velike sile, Velika Britanija i SAD nisu uspjele napraviti kompoziciju podunavskih zemalja, sa Bečom kao centrom. Dok su postojali SSSR i SFRJ, naša zemlja je imala suverenu poziciju na Dunavu.

Teško da će se naći bilo tko da dokaže kako je i danas imaju Srbija i Hrvatska, koje jedine izlaze na Dunav. Za Srbiju se zna da nema ni jednog jedinog putničkog broda ‘’bijele flote’’, koji bi bio u saobraćaju. Iz Beograda se ne može brodom otputovati ni do Novog Sada. U 19. i 20. vijeku povremeno se javno iznosila i ideja o izgradnji plovnog puta od Dunava do Egejskog mora, regulacijom rijeka Morave i Vardara i izgradnjom brodskih prevodnica. Tehnološki problemi izgradnje bili su rješivi još u 19. vijeku.

Kako vidimo, pojmovni i psihološki, iako ljudi ovladavaju vasionom, ni danas nisu se udaljili od strahova i traumatičnih reakcija, kao što je to bio slučaj i sa otporima prema željeznici, od Engleske do Srbije, svejedno. Međutim, danas u Srbiji baš među analitičarima, ekspertima i ekonomistima sklonim liberalnom konceptu, koji ide u korist kapitala a ne rada, vlada neobična solidarnost i brzometna procjena da je potpuno nesuvisla ideja o gradnji plovnog puta kroz Srbiju.

Nisam zapazio nijedan validan argument za takvu tvrdnju. Šta je to što njih čini tako komotnim u tvrdnjama i kako to da ispoljavaju potpunu ignoranciju u vezi s činjenicom da bi taj put do Soluna iznosio 700 kilometara, a danas je 1.880 kilometara. Plovidba se skraćuje za najmanje tri dana, a ušteda u vremenu i novcu je ogromna. Teško je razložno govoriti o ‘’intelektualnoj korumpiranosti’’, a legitimna je pretpostavka da je po srijedi nešto puno racionalnije, a to je lični interes spreman da odbaci boljitak društvene zajednice. Ili zatucanost.

Brze, najmodernije željezničke pruge, plovne kanale i luke Kina je već izgradila. Naravno da to može i Srbija. Pravo je pitanje može li Srbija donijeti odluku da počne vlastiti oporavak radom i da krene putem boljem budućnosti. Dok tu odluku ne donese Vlada Srbije i narodni predstavnici, neće biti nikakve plovidbe iz Beograda, baš kako je i danas. Kad je riječ o plovidbi i bioskopima, stanje je gore nego u vrijeme okupacije 1941-1944. I tada je bila aktualna krilatica o novom evropskom poretku. Kao što znamo, ni tada nije nedostajalo kooperativnih.

Suverena Švicarska nije žalila truda i novčanih sredstava za izgradnju skloništa u planinskim masivima za milione stanovnika, a kod nas bi se moglo očekivati da se usvoji prijedlog o izgradnji autoputa paralelno sa Dunavom, jer bi tako transport bio brži nego brodovima. O cijeni ludosti rasprava bi se vodila naknadno, kao što je i red.

Autor je publicista