Nedavno se pojavio kalendar, izdat povodom proslave jubileja Hajduka, što je razumljivo. Nije shvatljivo da je današnji Hajduk kao izdavač na fotosima momčadi izbrisao crvenu zvijezdu petokraku, koju je ratni i mirnodopski Hajduk s ponosom nosio na svojoj bijeloj majici, na lijevoj strani grudi. Tako je bilo do 1990. Bio je to onaj Hajduk kojeg su naši ljudi voljeli i cijenili u svim krajevima Jugoslavije. Kalendar je izazvao užas i nevjericu kod ljudi, pa su izdavači morali odustati od distribucije i ograditi se, nekim nemuštim objašnjenjem. Javnost se pokazala jačom od falsifikatora.
A 1941. godine, nakon okupacije Splita i Dalmacije, Hajduk je odlučivao o svojoj sudbini i prije nego što je započeo ustanak. Talijani su pokušali okupiti igrače, pozivaju i mame obilatim ponudama, nudi se čak direktno učešće Hajduka u talijanskoj nogometnoj ligi. Italija je tada bila prvak svijeta, od 1938!
Na tajnoj sjednici uprave odlučeno je da Hajduk ostane zauvijek – jugoslavenski. Događaji se nižu brzo, u junu 1941. talijanski okupator raspušta Hajduk i oduzima mu svu imovinu. U augustu su strijeljani u Ruduši kod Sinja borci Prvog splitskog partizanskog odreda, koji su bili igrači radničkog nogometnog kluba Split. U jesen mnogi igrači Hajduka povezuju se sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a kasnije će bijeli dres zamijeniti partizanskom uniformom, od koje će kasnije svi igrači trajno zadržati crvenu petokraku zvijezdu. Godine 1943. na oslobođenom otoku Visu već igra čitav jedan tim hajdukovaca i preživjelih igrača NK Splita u nogometnoj sekciji 26. Dalmatinske divizije.
Nakon kapitulacije Italije, u Splitu su okupatori Nijemci i ustaše. Vješala su na Rivi. Odlazak iz Splita za svakog igrača je opasan i uzbudljiv. Kada je napuštala Split posljednja grupa igrača i članova uprave, deset dana se čekalo da se ukaže mogućnost za prebacivanje na slobodni Vis. Na dan 1. maja 1944. na planinskim visovima Dalmacije gore buktinje povodom praznika, a na uzburkanom moru u blizini Malog Drvenika u ribarskom čamcu bosonogi igrači Hajduka čekaju na partizanski brod „Topčider“. Kanalom krstare, zbog bijega hajdukovaca, njemački patrolni čamci i otvaraju vatru prema svom nahođenju. Čamcem na osam vesala uspjeli su se probiti do otoka Drvenika, sakrili su se iza jednog zida i čekaju na signal „Topčidera“. Od umora spavaju na nogama. Konačno, signal je tu, a već sutra 2. maja Hajduk je bio kompletan na Visu.
Na inicijativu Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju obnovljen je Hajduk na svečanoj sjednici 7. maja, kao tim Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Sa te skupštine Hajduk upućuje „Pozdrav Splitu, našem rodnom gradu sa oslobođenog teritorija“: „Grade naš! Pozdravljamo te sa ove naše historijske skupštine, ponosni da smo tvoji sinovi, jer su tvoje žrtve u ovoj svetoj borbi za oslobođenje već postale legendarne. Tvoje žrtve i tvoja hrabrost, kao i žrtve i hrabrost tvojih sinova i kćeri, bit će nam putokaz u našem daljnjem radu. Zavjetujemo ti se da ćemo sve poduzeti što je u našoj moći da naš doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi bude što veći i što značajniji, a pod vođstvom Nacionalnog komiteta, na čelu sa najvećim sinom naših naroda – maršalom Josipom Brozom Titom. Našem rodnom gradu – porobljenom, ali nikada pokorenom Splitu, naš borbeni pozdrav!“
Na skupštini je izabrana i uprava Hajduka u koju su ušli: Vicko Krstulović, Ante Jurjević, dr Miloš Zanko, Drago Gizdić, Vice Buljan, dr Jerko Radmilović, dr Sime Poduje, Dušan Stipanović, Živko Drašković, Leo Lemešić, trener Ljubo Benčić, kapetan momčadi Jozo Matošić, Anđelko Marušić i Vinko Dujmić.
Vijest da je obnovljen Hajduk bljesnula je poput munje. „Pozdrav Splitu“ prenosi se iz ruke u ruku, čita u svakoj kući, a okupator zatvara žene, djecu i roditelje hajdukovaca koji su u partizanima. Ali Hajduk je obnovljen, postoji i živi. U bijelom dresu Hajduka počeo je da se obnavlja sport nove Jugoslavije. Hajduk je nastupao kao tim NOVJ, igrao sa ekipama savezničkih armija i pobjeđivao i njih.
General De Gol proglasio je klub Hajduk počasnom ekipom Slobodne Francuske. Gordo je zvučalo u ono teško vrijeme: Hajduk je u partizanima! Zato je Hajduk imao silan ugled kod ogromnog broja Jugoslavena. Nakon rata u slobodnoj Jugoslaviji, klubastvo u redovima političke „vrhuške“ našlo je druge miljenike, koji nisu bili u partizanima, gradilo im ogromne stadione u Beogradu i Zagrebu, a Hajduk je tavorio na starom placu sve do 1979. kada je grad Split izgradio stadion za Mediteranske igre. Samo sa Hajdukom moćna Crvena zvezda ima negativan bilans u svim susretima.
Spomenik streljanim partizanima, prvoborcima Dalmacije, srušen je dinamitom i nije obnovljen, a desničari već dugo ruše Hajduk. Istinu ne mogu uništiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
