Politikantske uzde i oglavi 1Foto: Privatna arhiva

Ko je putovao Srbijom, sigurno nije mogao da ne zapazi da su u gotovo svim planinskim selima ruinirane zgrade osnovnih škola, zemljoradničkih zadruga i bivših farmi iz kojih ništa ne bleji niti muče.

Tamo uz razlokane puteve, kao izgladnele vrane, stoje naherene kuće u koje retko ko svraća, ili u njima živi po neka iznemogla starica i starac.

A kad prolazite kroz manja gradska mesta, dočekuju vas, takođe, razlokane ulice, bivši domovi omladine sa „oglodanim“ zidovima, napušteni i u korov zarasli fudbalski tereni i bivši „ponosi srpske industrije“, te drugi poluurušeni objekti oko kojih se naslednici godinama međusobno spore i nadvlače ili međusobno, ili sa državom oko njihove restitucije.

Svim ovim vidokruzima koji svakog normalnog čoveka čine tužnim, pridružuju se i zapušteni objekti mesnih zajednica i oni u kojima su stolovala, a i sada su tamo, lokalna rukovodstva nekad moćnih političkih stranaka.

Ne može čovek a da ne pomisli tokom takvih putovanja koliko je nekad društvo ulagalo u omladinu i industriju.

A posebno, nakon što se suoči sa činjenicom da su tzv. domovi omladine u većim gradovima napadnuti od raznih proždrljivaca i privremeno dati u ruke tzv. partijskih omladinaca, ne da stvaraju uslove za kulturno-zabavni život mladih, nego da izdaju u najam poslovni prostor i da ga „čuvaju“ dok ga za bagetelu ne otkupe neki vlastima mili „jurišnici“.

Posebna je priča što su se, zbog zgrada i lokacija na kojima se nalaze, na meti proždrljivih politikantsko-tajkunskih struktura našle i zgrade studentskih poliklinika!

Gotovo sve nekadašnje omladinske i univerzitetske/fakultetske novine, kao i radio i televizijske stanice pogašene su, ili su „prodate“ novoj klasi politmedijskih tajkuna, a mladost Srbije je usmerena na „splavove“ i mračna podzemna skloništa u kojima se uz tehno i „narodnu“ muziku na angro diluje droga.

Ono malo zelenog prostora koji je bio ostavljen deci, mladima i starcima, prodaje se tzv. investitorima koji tu dižu ružne zgradurine radi produbljivanja gradskih rupetina za preseljavanje stanovništva iz „unutrašnjosti“ i tzv. srpskih zemalja u Beograd i još dva-tri regionalna centra.

Kaže mi pre neki dan jedan moj kolega: „Zamisli kako bi procvetala Srbija kad bi se iz Beograda iselilo bar sto hiljada stanovnika i rasporedilo po deset hiljada u deset manjih gradova po opusteloj ‘unutrašnjosti’!“

Kada je moja generacija završavala školovanje, imali smo utisak da nas srpsko društvo, privreda i država jedva čekaju.

Odmah su nas sa puno vere u naša znanja i stvaralački potencijal, putem stalno otvorenih konkursa, uvodili u stručne poslove, ali je se svako morao prilično pomučiti u narednih nekoliko godina dok se okruženje ne uveri da mu može poveriti i neki rukovodni posao.

A današnje mlade školarce sačekuju „partijski lovci i goniči“, koji, poput egipatskih poljoprivrednika oko reke Nil, pokušavaju da nabujalu mladost Srbije usmere kroz svoje „kanale za navodnjavanje“ prema „partijskim njivama“ koje su zaposeli i da manipulišući sa njima i njihovom željom da stvarajući zarađuju za život, obezbeđuju „vojsku“ za partijske borbe radi zadržavanja ili osvajanja vlasti.

Oni mladi ljudi koji u bezizlazu ulete u te „partijske njive“ brzo se suoče sa svom bedom srpskog politikantskog klijentalizma i vlastohleplja, i najčešće postaju deo tog neproduktivnog, ustajalog i smrdljivog ambijenta.

Deo mladića i devojaka koji i u tim uslovima sačuvaju još malo snage i borbenosti, jer nisu dopustili da im ih potpuno isisaju partijski energetski vampiri, uspevaju da se iz tog ustajalog smrdljaka iščupaju, i sa zakašnjenjem od tri-četiri godine pridruže u nekoj „nemačkoj zemlji“ masi svojih kolega i koleginica, koji su ranije razumeli da u ovakvoj srpskoj prdekani nemaju šta da traže.

Ako građani Srbije ne učine sve što je u njihovoj moći, da detaljno i temeljno pretresu državno-politički ambijent u kome bitišu, i da od državnih institucija načine pouzdane alate za kontrolu i očuvanje srpskog društva, onda će politikanti-klijentelisti nastaviti da sele društvenu i državnu imovinu na razna „sejšelska ostrva“, a njihova deca će, kao i do sada, bežati glavom bez obzira prema državama u kojima mogu koliko-toliko da se potvrđuju kao ljudska bića, i u kojima im razne kriminalno-politikantske bande neće stavljati uzde i konjske oglave da bi ih sprečavali da vide sve ono što se okolo dešava.

Autor je inženjer

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari