Prokletstvo malog broja

Za razliku od etičke, politička je prosudba gotovo uvijek relativna. Uvijek je dobro izmiješano s lošim, jedna je opcija katkada dobra samo zato jer je bolja od drugih između kojih je u danom trenutku trebalo birati, najčešće jer je manje loša. S druge strane, politička ocjena, baš kao i etička, da bi bila legitimna, odnosno realistička, pretpostavlja autonomiju onoga koji donosi odluku. A baš tu autonomiju mali narodi rijetko imaju. Mi smo proživjeli svoju povijest pod prokletstvom malog broja i nastojali da se iz te situacije izvučemo, kadgod smo mislili da za to imamo priliku.
Idimo redom. Ideja ilirizma, kasnije konkretizirana u ideju jugoslavenstva, bila je dobra ideja. Pojavila se službeno u Hrvatskom saboru 1861, kad se predlagalo da službeni jezik bude jugoslavenski i predložilo osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koja bi uključila sve, od Slovenaca do Bugara. Ta je ideja dala perspektivu političkom otporu Južnih Slavena austro-njemačkoj i mađarskoj premoći. Između Soče i Crnog mora našlo bi se i tada 20 milijuna ljudi, dok je čitava Austrougarska imala 50 milijuna nacionalno posve heterogenog stanovništva. Sredinom 19. stoljeća, kad je nacionalna ideja postala politički dominantna, nacionalna heterogenost nije obećavala dugu budućnost. Osmanlijska moć bila je očigledno na zalasku. Jugoslavija kako je u ono vrijeme zamišljana nije bila utopija. A nije bila ni u sukobu s tadanjom kratkoročnom pragmatičnom hrvatskom politikom: iskoristiti austrijsko-mađarsko suparništvo; politikom koja je dala neke rezultate 1848. u vrijeme Jelačića, ali je izgubila nešto od svoje realne podloge 1867, kad su se Habsburzi dogovorili izravno s Mađarima, kao svojim glavnim protivnicima ali i glavnim pretencijalnim partnerima, o Austrougarskoj.
Međutim, kad je došlo do ostvarivanja jugoslovenske ideje pola stoljeća kasnije, situacija se bila izmijenila. Južnoslavenski narodi razvili su različite nacionalne identitete, a Srbi i Bugari imali su već i svoje nacionalne države. U toj situaciji, centralistička monarhija sa stanovništvom različitih nacionalnih pripadnosti nije bilo optimalno rješenje. Pa ipak je nakon Prvog svjetskog rata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca još uvijek bila najmanje loše od tada raspoloživih rješenja. Jer je realna alternativa bila proširenje Kraljevine Srbije do duboko u hrvatski i bosanski teritorij i, vjerojatno, aneksija Dalmacije od strane Italije, s perspektivom beskonačnih budućih ratova za oslobođenje. Tek od 1928. je Jugoslavija počela tonuti u posve besperspektivnu monarhijsko-vojnu diktaturu. Promjene su postale neizbježne.
Jedna je mogućnost bila postupna demokratizacija kroz federalizaciju, jer je nacionalno ugnjetavanje bilo glavni politički problem Kraljevine Jugoslavije. I takav je oblik demokratizacije počeo osnivanjem Banovine Hrvatske. To je bila nesumnjiva opcija većine birača u Hrvatskoj koji su glasali za HSS. Ali onda je došao fašizam i Drugi svjetski rat. Demokratske su perspektive nestale. Došlo je do vojne okupacije zemlje, i to pod fašističkim predznakom, tj. u znaku široko planiranog genocida radi oslobađanja „životnog prostora“ za više rase. Teorijski, mi smo tada još uvijek imali dvije mogućnosti: ili privremena pasivizacija, prema poučku „dok se veliki tuku, mali pod stol“; ili antifašistički pokret i antifašistički otpor. Sve ostalo, uključivši NDH, nisu bile naše opcije, već opcije Mussolinija i Hitlera. One se ne mogu usporediti s alternativama koje su realno bile nama na izbor, jer su i Hitler i Mussolini imali radikalno drugačija polazišta i dijametralno oprečne ciljeve od naših interesa.
Takva je situacija dala šansu KPJ, po broju marginalnoj političkoj skupini koja je, ipak, imala širok krug simpatizera među inteligencijom 30-ih godina 20. stoljeća, jer je nudila jasan odgovor na dva dugoročna problema stare Jugoslavije: industrijalizaciju kao jedini ekonomski izlaz u zemlji koja je bila do 80 odsto poljoprivredna na terenu koji je u dvije trećine bio za poljoprivredu neprikladan. I federalnu ravnopravnost među postojećim različitim nacionalnim identitetima. Kako se ratna situacija razvijala, antifašizam je postajao sve više većinska politička opcija. Bez toga KPJ ne bi bila u stanju u toj mjeri uspješno iskoristiti svoju šansu: stvoriti masovni antifašistički pokret, organizirati iz ničega vojsku koja je bila u stanju održati se nasuprot brojčanoj i tehničkoj nadmoći okupatora. Kvalificirati zemlju kao ratnog partnera pobjedničke strane. Otkloniti opasnost sovjetske okupacije u jesen 1944. KPJ uvela je poslije rata komunistički jednopartijski režim. A to nije bila niti je mogla biti većinska opcija u zemlji sa 80 odsto seljačkog stanovništva sa privatnim vlasništvom zemlje. I pored toga, međutim, misao i samosvijest autonomnog antifašizma nosila je KPJ, po nekoj čudnoj inerciji, u raskid sa SSSR-om 1948, u pokret nesvrstanih, u samoupravljanje, u sve naglašeniju autonomiju sastavnih nacionalnih republika. Ono čemu se KPJ po svojoj izvornoj prirodi nije mogla prilagoditi to je bila demokratizacija središnjih institucija partijske i državne vlasti. Postupna demokratizacija dosegla je svoj vrhunac 1970-1971, kad ju je KPJ prekinula. Vrijeme od 1971. do 1990. bilo je ponovno gluho doba naše politike, usporedivo s razdobljem 1928-1941: umorno, negativno, bez ikakve razumne opcije.
Novu svjetsko-političku scenu postavio je raspad SSSR-a. Ostanak KPJ na jednostranačkoj vlasti više nije bila realna mogućnost. Opcije su bile demokratizacija Jugoslavije, pretvaranje federacije u konfederaciju ili razlaz. Budući da su procesi demokratizacije u socijalističkoj Jugoslaviji bili vezani uz povećanje političke samostalnosti republika, budući da je načelna nacionalna autonomija priznata svima koji su je tražili (Muslimani, Albanci, Mađari Vojvodine), budući da se KPJ faktički raspala na 14. kongresu u siječnju 1990. i budući da se opće-jugoslavenske demokratske političke stranke nisu uspjele afirmirati, prevagnula je opcija razlaza. Samo Slovenija i Makedonija uspjele su, i to jedva, ostvariti mirno odvajanje. Ostali našli su se u kotlu sukoba. Tadanje srpsko političko vođstvo nastojalo je ostvariti proširenje Srbije na hrvatske i bosanske teritorije pozivom na srpsku manjinu na tim teritorijima, dakle opciju koju je eventualno moglo realizirati 70 godina ranije, nakon Prvog svjetskog rata. Hrvatsko političko vođstvo, u jedakoj mjeri politički dezorijentirano, razmatralo je opciju da posve nerealne pretenzije „Hrvatska do Drine“ povuče na liniju „Hrvatska do Neretve“ odnosno do granica nekadašnje Banovine Hrvatske. Međunarodna je zajednica, međutim, u to doba već bila dovoljno organizirana, da te nepomirljive lokalne opcije svede na status quo federalnih republika bivše Jugoslavije. Ali ne do kraja: pitanje Bosne i Hercegovine i pitanje Kosova ostalo je de facto otvoreno.
Nastavlja se