Srbija juri svoj rep 1Foto: Lična arhiva

Pre 35 godina, u vreme pada Berlinskog zida kada se činilo da je svet krenuo ka otvaranju i saradnji, brisanju granica i uspostavljanju slobode kao univerzalno prihvaćene težnje ljudi svih boja i nacija, srpska ondašnja politička i intelektualna elita bila je provincijalna i uplašena.

Koristeći svoje mogućnosti i uticaje okrenula se nacionalizmu, pravljenju granica nacionalne države sa pretenzijom na teritorije drugih republika uz paravojske JNA, spontanom okupljanju naroda sa Kosova u Novom Sadu ili Titogradu pod firmom Antibirokratska revolucija (čuj, spontanim!), i pravljenju nekakvih SAO teritorija sa upravama postavljenim od DB-a, okrenula je zadnjicu svetu i budućnosti.

Tada je poštovana i ugledna država Jugoslavija imala priliku a rekao bih i ponudu da se kao najtržišnija i najliberalnija država socijalizma pridruži evropskim integrativnim procesima i to uz pomoć evropskih saveznika.

Provincijalna pamet i strah Oca nacije i njegovih pajtosa iz SANU (ne svih članova), odavno tu smeštenih da, kada dođu vetrovi promena, to spreče i budu intelektualna brana, pomogli su privilegovanoj komunističkoj eliti da se prevede u nacionalističku srboljubivu političku klasu, da zatvore vrata budućnosti i da ta vrata zatvore dupetom da niko ne pomisli i da ih ikad ponovo otvara.

Ta kvazi nova politička klasa vrlo brzo je pokazala svoj kriminalni karakter, pljačkajući građane Srbije na razne načine.

Setimo se zajma za preporod Srbije, „stare“ devizne štednje ili inflacije među najvećim u istoriji.

Preuzimanjem medija i korišćenjem RTS-a, i uglednih novina poput Politike u ratnohuškačke svrhe i za obračun sa glasovima otpora i razuma, proglašavanih za strane plaćenike i špijune, poveli su Srbiju tamo gde su se i okrenuli, u slavnu prošlost gde se Srbija i zaglavila.

Prošlost svakako treba izučiti, ali se ona ne može menjati a svakako se u njoj ne može boraviti.

Pobuna naroda 5. oktobra nakratko je promenila ovaj pravac, ali je u skladu sa našim mentalitetom ta šansa propuštena.

Pomogao je DB (kako god se tad zvao) ubistvom energičnog, nasmejanog i prepametnog Zorana Đinđića.

Šesti oktobar, koji je već eto legendaran, opet u skladu sa našim mentalitetom, treba izbrisati iz kalendara i zaboraviti.

Mnogi su datumi propušteni od tada, a bojim se da će tek mnogi biti propušteni.

I gde smo sada, 35 godina posle pada Berlinskog zida?

U glavi mi je slika onog psa koji juri sopstveni rep i koji svoj svet ograničava u tom malom krugu koji crta svojom akcijom.

Kvaka je u tome da uspeh te akcije nije moguć.

Tako i država Srbija posle 30-ak godina juri sopstveni rep, a dokazi za to su svakodnevni.

Evo nekoliko slika iz prošle nedelje.

Patrijarh je odlikovao Milorada Vučelića ordenom Sveti Sava i obrazložio to Vučelićevim promovisanjem hrišćanskih vrednosti.

Hej, čoveče, što nas vređaš?!

Predsednik je iz Dubaija branio optuženika za uzgoj marihuane tezom da je tona manje od 30 grama.

Hej, čoveče, vređaš nas! Ili sam stekao pogrešan utisak. Advokat Đukanović je kao branilac intervjuisao istog optuženog.

Kad se to desilo bilo gde? Ni u Severnoj Koreji, oni to rešavaju drugačije.

Premijerka, funkcineri SNS-a i sam predsednik brane brata predsednika a da se on ne spominje ni u jednoj optužnici.

Milioni koje su pojedinci u vlasti zaradili, zarađeni pre nego su postali deo ove prepoštene družine, itd, itd. Pa ne moraju objasniti kako su ih zaradili, a nemaju tetku u Kanadi.

Srbija lovi svoj rep i dalje okrenuta dupetom budućnosti, i to sada već golom zadnjicom.

Ipak se sve vreme nečija dupeta goje i goje i goje. I tu je kvaka, na kraju krajeva, i zašto je izostao šesti oktobar. Ovaj tekst je pisan povodom Petog oktobra i u počast Zoranu Đinđiću.

Tih par godina njegove vlade su jedino vreme kada sam se u Srbiji osećao kao čovek, slobodan čovek. Tekst je tužan u onoj meri koliko je tužno sve oko nas. Ipak spremite se, čeka nas veliki posao i ne treba ga izbeći.

Autor je vajar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari