Srbija kao slaba država i manjinsko pitanje

Temeljni kriterij za „slabost“ države nalazimo u nemogućnosti primjene vlastitih zakona od strane državnih tijela i uprave, to jest u nemogućnosti suobličavanja djelovanja državnog institucionalnog okvira spram normi zakona. Tako, na primjer, Srbija predugo tijekom prvog desetljeća XXI stoljeća nije mogla privesti licu pravde cijeli niz bjegunaca od zakona, prije svega onih koje je potraživao Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu. Ili, recimo, u domeni manjinskih prava neke odredbe Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina nikada nisu zaživjele (npr. Fond za nacionalne manjine, čl. 20)! Slično vrijedi i za procesuiranje i kažnjavanje etnički motiviranog nasilja i istovrsnih zločina.

Tim prije je u slučaju Srbije sve navedeno od značaja, jer je ona u proces demokratske tranzicije ušla s najvećim zalogom iz nedavne prošlosti – brojnim i teškim zločinima koji su počinjeni koncem XX stoljeća. Naime, političko vodstvo Srbije izravno je odgovorno za iniciranje i pokretanje ratova koji su vođeni u prvoj polovici i koncem devedesetih godina XX stoljeća u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Kosovu. Bilo je također i masovnog kršenja ljudskih prava i na unutarnjem planu, čije su velike žrtve bili i pripadnici pojedinih nacionalnih zajednica, prije svega Bošnjaci, Hrvati, Albanci i Romi. Pa ipak, u Srbiji se nije dogodio proces suočavanja s prošlošću, premda su za vrijeme Đinđićeve vladavine učinjeni prvi koraci (npr. utemeljena je Komisija za istinu i pomirenje), ali se kasnije sve to posve izjalovilo. Neznatan je broj onih koji su za zločine počinjene na teritoriju Srbije odgovarali, a proces lustracije nikada nije ni počeo, što su pripadnici nacionalnih zajednica kao žrtve i te kako priželjkivali!

Kada je riječ o manjinskoj politici u Srbiji nakon 2000, to jest o mjerama državnih vlasti u području identitetskih pitanja čiji su subjekti pripadnici nacionalnih manjina, treba reći kako je ona bila nekonzistentna, a njezina je narav ovisila o onim strankama i koalicijama koje su bile na vlasti. Recimo, za vrijeme vlade predsjednika Zorana Đinđića učinjeni su prvi odlučujući otkloni od Miloševićeva naslijeđa u odnosu prema manjinskom pitanju – od djelatnog nastojanja da i predstavnici nacionalnih manjina budu zastupljeni u vlasti, preko usvajanja Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina na saveznoj razini 2002, pa do proaktivnog držanja vlasti i državnih tijela spram problema s kojima su se suočavali pripadnici nacionalnih manjina, napose na razini pokrajinskih vlasti.

Usvajanje zakona o manjinama bila je posljedica, s jedne strane, političke volje stranaka koje su porazile režim Slobodana Miloševića na saveznim izborima u rujnu 2000. i u kojima su značajnu ulogu imale i političke stranke najvećeg broja nacionalnih manjina u Srbiji, a s druge strane i, u međuvremenu preuzetih, međunarodnih obveza iz područja međunarodnog prava koje se odnose na zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina (npr. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe). Osim toga što je sâm Zakon pretrpio ozbiljne kritike, prije svega zbog neodređenosti brojnih njegovih odredba (npr. nisu eksplicite navedene nacionalne manjine, a zakonska definicija nacionalne manjine ne definira nacionalnu manjinu već etničku skupinu) i neprimjenjivosti u pravnim sustavima republika članica, prijepore je izazivalo i određivanje procedure i načina za izbor manjinskih samoupravnih tijela – nacionalnih vijeća: nedemokratski i povijesno prevladani elektorski način biranja donesen je podzakonskim aktom.

S druge strane, za vrijeme predsjednika srbijanske vlade Vojislava Koštunice (2004-08) neki procesi su zaustavljeni (npr. izgradnja institucija koje je predvidio Zakon), institucionalni je prostor slabio (npr. umjesto ministarstva, nakon 2006. djeluje Služba za ljudska i manjinska prava), pravna regulativa nije razvijana (npr. zakon o nadležnosti nacionalnih vijeća kasnio je više od pet godina!), a na djelu su znale biti čak i restauracijske tendencije, napose u području politike financiranja.

Navedeno kazuje da u Srbiji nakon 2000. godine nije postojala dosljedna manjinska politika koja bi počivala na vrijednosnom okviru multikulturalnosti, te načelima pravednosti i jednakosti. Posljedice toga su da nije u cjelosti izvršena integracija manjina u društvo (npr. pripadnika manjina još uvijek nema srazmjerno njihovu broju u pojedinim dijelovima državne uprave, kao što je policija, carina, državna administracija…); zatim da njihovi predstavnici nisu bili na demokratski način uključeni u procese donošenja odluka, napose u tijelima vlasti na razini Republike Srbije (npr. uključivanje nacionalnih vijeća u odlučivanje o identitetskim pitanjima); da se u rješavanju manjinskoga pitanja često pristupalo instrumentalno, od slučaja do slučaja i od manjine do manjine (npr. Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru 2002), uz snažne nanose simulativnosti u odnosima spram njih (npr. pisanje i usvajanje novog Ustava 2006); prisutna je stalna crta paternalističkog odnosa prema pripadnicima manjina (npr. višegodišnje uplitanje i svrstavanje države u previranjima u bošnjačkoj zajednici); s vremena na vrijeme je postojalo i određenih napetosti na planu interetničkih odnosa, koji su gdjekad završavali incidentima koje su državna tijela rijetko procesuirala (npr. koncem 2003. i početkom 2004. u Vojvodini).