Zašto neću ići na FEST 1Foto: Lična arhiva

Sećam se, davnih gimnazijskih dana, a tada sam živeo u Novom Sadu, koliku je promenu Fest doneo u naše živote.

Moja generacija gimnazijalaca to sigurno pamti na sličan način, i koliko su važne bile diskusije koje smo o odgledanim filmovima vodili oštreći svoje mlade mozgove u tom iznenadnom svežem dahu slobode koji su filmovi donosili u našu socijalističku zajednicu.

Sećam se da sam, kad sam bio drugi razred gimnazije, kidnuo sa časova i otišao da gledam Andreja Rubljova koji je nekako iz bunkera sovjetske cenzure pohodio Fest i njegov program u Novom Sadu.

Dugačak film za to vreme, a razjašnjavao sam ga par decenija po prvom gledanju.

Bar 15 puta.

Da li te ili sledeće godine, gledao sam Odiseju 2001 Stenlija Kjubrika, pa sam posle nekog vremena te filmove posmatrao kao neki filmski rod (braću) o sličnim pitanjima sa dve strane sveta.

Tih godina dosta se raspravljalo o Diplomcu sa mladim Dastinom Hofmanom, a tek o Kabareu čuvenog Boba Fosija.

Polemike su išle i dotle ko je od udvarača Lajze Mineli zgodniji.

Tako sam tu naučio da dosta toga o nekome možeš saznati i na osnovu tako, naizgled, sitnih stvari.

Potom sam došao u Beograd, rodni grad mog oca, u koji se posle dugog izbivanja vratio, a mene iz mog grada Novog Sada otkinuo. Posle toga su stigle i studije.

Sećam se kao i mnogi kako smo čekali par sati po ponoći ispred blagajne bioskopa Doma sindikata sa spiskom filmova za koje smo zainteresovani i kako se red koji se koliko toliko držao do otvaranja blagajne u trenutku otvaranja vrata pretvorio u ozbiljnu polutuču.

A beše hladno, februar kao i sad. Posle dolaze devedesete i borba za najogoljenije preživljavanje. Iznenadila nas tolika mržnja.

Mnoge od nas, izgleda, filmovi nisu ničemu naučili. Posle toga, i predstave i filmove gledam i u odnosu na slike iz devedesetih.

Potpuno nepotrebno znanje, ili hajde, tešiću se da i nije.

Porodica, deca, posao, napuštanje posla i odlazak u slobodne umetnike i opet Fest, sada već bez onih očekivanja, ali uvek po 2-3 filma za koje sam čuo da su dobri a koje distributeri slobodno, kapitalističko-profiterskog karaktera neće uvesti, a i ne gledaju ih verovatno.

Ovu sam malu sagu o meni i Festu, generaciji 56/7/8 ispisao kao uvod za ovih par rečenica koje slede.

Dakle, kao i svake godine dohvatim novine i program Festa sa ciljem da odaberem dva-tri filma i pogledam sa suprugom i nekim prijateljima.

Obično za te filmove karte kupim i ćerki i njenom momku, kao neki mali omaž tom događaju koji je bio značajan za moju generaciju i mene.

Jedan film sam ove godine odabrao unapred, a pretpostavljam da znate da se radi o najboljem evropskom filmu „Quo Vadis Aida“. I gle, dva puta sam prolazio program, nema filma.

Pa gospodine Panteliću, neka vas je sramota. I vaše kolege. Ni toliko.

Ako već ne možemo pogledati majkama u oči i izviniti se za zlo koje su u naše ime počinili zločinci Ratko Mladić, i političke mu vođe, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević, mogli smo se zamisliti nad jednim umetničkim delom.

Stidite se, jer ste na slobodarski duh ovog festivala stavili mrlju. I na mnogo toga još. Jedno je sigurno, posle više decenija ovaj festival i ja smo se rastali.

Autor je vajar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari