Živi su važniji

Naši visoki predstavnici, naši stranački čelnici bez prestanka se bave ratnim zbivanjima. Slave i proslavljaju ratne pobjede, a znamo da u tom ratu niko nije pobijedio, jedino što pamtimo su ratni zločini, koji su bili gnusni i svirepi. I svaki od ovih naših velikih nacionalista ima svoju ratnu priču; istina je podijeljena na troje, ne možemo se nikako otrgnuti da naši neprijatelji stanuju u našem komšiluku. Ratne žrtve treba sahraniti i oplakati, ukazati im najveće poštovanje, ali dokle će trajati to kukavljenje, dokle ćemo misliti samo na stradale u ratu, hoćemo li se okrenuti živima?
Predstavnici nacionalnih stranaka, ovi što gospodare na vrhu državnog parlamenta i državne vlade čvrsto se drže ratnih priča, jer ne znaju u miru rukovoditi državom, osim što sebi nabijaju lovu i sve pogodnosti. I treba raju neprestano držati u ratnom fazonu, na taj način oni sebi osiguravaju podršku širih narodnih masa koji tuguju za ratnim stradanjima. Ako im se malo uzdrmaju fotelje, odmah treba puk podsjetiti kako su ih Bošnjaci, Srbi ili Hrvati ubijali, vršili zločin nad nedužnima. Nisu dovoljni sudovi za procesuiranje zločinaca, nego treba na sve moguće načine, posebno preko medija, prisjećati se naših dušmana.
Malo ima onih koji hoće da mućnu glavom, da su oni što su predvodili rat na spisku Haškog suda ili su to izbjegli napustivši život. I onda mi slavimo one što su predvodili pohode u smrt, nikako ne možemo da se okrenemo životu, da shvatimo da mržnja ništa dobro nije donijela. Svaki onaj koji je napustio Ševeningen dočekan je od svojih sunarodnika s oduševljenjem, ukazuju mu čast jer je ubijao one iz druge nacije, često nevine.
O ratnim dešavanjima neka se bave sudovi, neka suštinu tog vojevanja istražuju istoričari. A ne da smo svi mi sudije i svi smo istoričari. A poznato je da su u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji svi ratni zločinci proglašeni herojima, stotine hiljada ljudi kliče njihovim ratnim podvizima, a zapravo najokrutnijim zločinima. I pitam se koliko će još dugo trajati ovakvo stanje, ovo narodno oduševljenje što mrzimo druge, kada će doći do istinskog mira i tolerancije?
Nezapažen primjer Rajka Kuzmanovića, predsjednika RS, ukazuje mnogo. Niko nije obratio pažnju Kuzmanovićevim odlikovanjima povodom Vidovdana, slave Vojske RS. To je sve normalno, jer se na svim stranama BIH proslavljaju vjerski praznici, po čemu sve više mi postajemo toteistička država.
Međutim, ako u entitetu najviša priznanja ne mogu dobiti Bošnjaci i Hrvati, odnosno najviše pozicionirani političar u RS dodjeljuje vjerska odlikovanja, to znači da u ovom mogu odlikovanje dobiti samo pravoslavni. Zar to nije eklatantan primjer kršenja ljudskih prava! Šta je s muslimanima, katolicima, ateistima, agnosticima, zašto oni ne mogu biti odlikovani od Rajka Kuzmanovića? Samo zato što nisu pravoslavni. Da povodom Vidovdana priznanja dodjeljuje Pravoslavna crkva sve bi bilo u redu, ali kada to čini sekularna vlast, onda to tukne na Iran…
Zalažem se za život. Mrtve dostojno sahranimo, odajmo im počast koliko i kako zaslužuju, ali ne pravimo euforije nad mrtvim ljudima. I neka se povodom tih sahrana pojedinci ne bogate, ne sakupljaju poeni za političko napredovanje. I vratimo se životu, okrenimo se problemu kako će naša djeca normalno živjeti, sa egzistencijom dostojnom živog stvora. I nemojmo da nas mrtvi upućuju da mrzimo. Svako društvo, svaka država u kojoj danas vlada netrpeljivost nema izgleda da živi život dostojan čovjeka.