Zna Klinton za Crnu Goru

Možete povjerovati, ako baš želite ili ako vas ubijede da je tako. Sudeći po većini beogradskih medija, greška sa izgovaranjem imena Makedonije umjesto Crne Gore – nije bio lapsus! „Čovek prosto nije znao gde se nalazi“, razdragano je ocijenila voditeljka B92; „Klinton nikad nije čuo za Crnu Goru“, pohitali su da objave u redovima glavnih informativnih emisija patriotski srpski mediji. Bilo je i ovdašnjih medijskih djelatnika koji su objeručke dočekali da objasne kako, eto, Klinton pojma nema da Makedonija nije na moru, objašnjavaju i da su, eto, uludo potrošene pare na dovođenje bivšeg lidera SAD.

Naravno, četrdeset drugi američki predsjednik – koji je u Crnu Goru došao veče ranije i konačno u predsjedničkom apartmanu na desetom spratu hotela Splendid dobro je znao gdje se obreo i što je Crna Gora. Čak ga je zainteresovala i burna istorija male balkanske države, pa je sa sobom za Ameriku ponio i knjigu „Istorija Crne Gore“ autora Šerba Rastodera i Živka Andrijaševića. I još pride – dugmad za košulju sa aplikacijom crnogorskog grba, kao suvenir.

Priča o lapsusu bila je priča s političkom pozadinom. Medijska šarada puna malicioznosti oko Klintonove posjete Crnoj Gori, indirektno je oslikala stepen aktuelnih srpsko-crnogorskih odnosa i pokazala da se Beograd, čak i pet godina od 21. maja 2006. godine, teško miri sa crnogorskom državnom samostalnošću. I sa bilo kakvom pozitivnom pažnjom prema Crnoj Gori: za mnoge u Beogradu poželjna je samo slika mafijaške države; za druge vijesti – nema se sluha. Ukratko: nadležni u Beogradu se ponašaju kao da im je, nekom prevarom, otet dio teritorije na koju su imali – ili pak i danas imaju – političke pretenzije. Otuda silni pokušaji omalovažavanja crnogorskih spoljnopolitičkih dometa.

A da se razmišljalo o tome kako da se pokvari crnogorska promocija sa Klintonom, pokazuje i slučaj angažmana Milana Panića. Kako Portal Analitika saznaje, iz dobro obaviještenih krugova iz Vlade Srbije, bivši premijer SRJ i bivši predsjednik UO američke kompanije ICN Pharmaceutcals pokušao je da krajem maja organizuje međunarodnu konferenciju na temu „Balkan: dvadeset godina posle“. Je li baš slučajnost: tema konferencije istovjetna temi prvog panela u Bečićima?

Kako kažu naši izvori, Milana Panića je da organizuje skup ubijedio Sergej Grizunov, dugogodišnji dopisnik sovjetskih medija iz bivše SFRJ, potom ministar informacija u Vladi Borisa Jeljcina, te potpredsjednik PR ICN za Istočnu Evropu. Da li iza svega ima nekih ruskih političkih kombinacija, namjere da se opstruira američki uticaj na jugu Balkana, nije poznato. Kako god, Grizunov je – uz nesebičnu pomoć nekoliko novinara iz Beograda – pokušao na brzinu da organizuje međunarodni skup. Namjera je bila da na skupu učestvuju aktuelni i bivši lideri iz regiona, uključujući i predviđene paneliste iz Budve, Stjepana Mesića i Milana Kučana. Zbog toga što su pozvani gosti odbili da učestvuju na skupu, odustalo se od organizacije.

Tajming Panićeve konferencije neobično se poklapa sa vremenom budvanske Konferencije Duška Kneževića i Vlade Crne Gore, pa se može ocijeniti da je ovo bio perfidni pokušaj da se, organizovanjem paralelnog skupa, ne samo umanji značaj posjete Bila Klintona već i osujeti rad Konferencije u Bečićima.

Opisane reakcije srpskih državnih i paradržavnih medija, baš kao i ova epizoda sa Milanom Panićem, ukazuju na to koliko su današnji odnosi Srbije i Crne Gore opterećeni politikom. I koliko nedostaje dijalog neistomišljenika, ono „umrežavanje političkih lidera koji“ , kako reče Klinton u Budvi, „ne moraju da misle isto, ali treba da djeluju u zajedničkom interesu.

Odnos Beograda i Podgorice ipak nije najteža balkanska priča. Naprotiv: panel diskusija bivših lidera Balkana Kučana, Mesića i Đukanovića održana u Bečićima, otkrila je neke druge, neuralgične tačke, na teritoriji ex-Jugoslavije. I još više, razotkrila se činjenica da Evropska unija uopšte nema jasnu strategiju rješavanja tih problema.

– Dejtonski sporazum umirio je rat, ali nije proizveo sposobnu, održivu državu Bosnu i Hercegovinu, ocijenio je Milan Kučan, inače specijalni izvjestilac slovenačke vlade o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Bivši slovenački predsjednik optužio je Brisel da će se održanje Bosne i Hercegovine – kroz upravu evropskih komesara – samo stvoriti novi problem za region Jugoistočne Evrope.

Njegov hrvatski kolega Stjepan Mesić prvi put javno posegnuo je za radikalnim solucijama i ocijenio da rješenje problema u BiH treba tražiti u – „oštrom inoviranju Dejtona ili Ustava“, istakavši da „moraju izgubiti oni koji misle da se entiteti mogu pretvoriti u države“. Ne treba biti veliki stručnjak pa prevesti na jezik svakodnevice: Stjepan Mesić je jasno poručio da Evropska unija griješi što bez odgađanja ne obuzda opasne političke ambicije Milorada Dodika. I dok se bivši hrvatski predsjednik zalagao za oštru politiku prema Dodiku, on smatra da Brisel treba da ima sasvim drugačiju strategiju prema Srbiji kada je riječ o Kosovu.

„Ne treba hitati ili uslovljavati Beograd da jedino priznanjem Kosova može ići ka EU. To je pogrešan pristup; treba sa Srbijom otvoriti pregovore sve dok u Beogradu ne shvate da insistiranje da se ponovo crtaju granice, u ujedinjenoj Evropi, nikome ne može poći za rukom“, smatra Mesić. Zanimljivo, Mesićevu ideju objeručke je podržao i Milo Đukanović. Ostala je nepoznanica da li je bivši hrvatski predsjednik samo iskoristio panel u Budvi da bi kao probni balon – javno saopštio skrivenu taktiku EU? Sasvim je moguće da je i Đukanovićeva podrška bila ranije dogovoreni dio plana za rješavanje odnosa Beograda i Prištine ili, makar, obznanjivanja moguće linije kompromisa.

Kako god, čini se sasvim logičnom ideja da Brisel ne uslovljava Beograd već da se, pod plaštom evroatlantskih pregovora, „uguraju“ i Srbija i Kosovo – pod evropski štit. Nakon toga, posle nekoliko godina pregovora, obostrano priznavanje možda bi moglo da bude najbolje rješenje: u Beogradu ne bi bilo „Brankovića koji je izdao Kosovo“, na Kosovu niko ne bi tragao za „saradnicima Beograda“.

Milo Đukanović je locirao još jedan balkanski problem – status quo u Makedoniji. Nekadašnja najjužnija jugoslovenska republika godinama je zakovana u poziciji vječitog evropskog kandidata koji ne može postati dio evropske porodice zbog spora sa Grčkom oko imena.

– Mislim da se minimizira problem koji postoji u Makedoniji jer nije problem samo u velikosrpskom nacionalizmu, postoje i drugi nacionalizmi, kazao je Đukanović, ocjenjujući da izopštavanje Makedonije i dugotrajno čekanje na „zeleno svjetlo“ iz Brisela u stvari razara tkivo makedonskog društva. A može situacija, po Đukanoviću, biti i značajno gora: nekadašnji crnogorski premijer smatra da držanje Skoplja „po strani“ može samo da pothranjuje secesionističke ambicije albanske manjine u Makedoniji.

Zato se Đukanović založio za hitan prijem Makedonije pod okrilje NATO kao najbolju prevenciju teritorijalnog integriteta države. Bivši crnogorski premijer postao je tako prvi balkanski zvaničnik koji je, makar i indirektno, upozorio Evropsku uniju da odgađajući rješavanje problema Makedonije pogoduje stvaranju velikodržavnog albanskog projekta, koji bi mogao da ugrozi i stabilnost Makedonije, ali i region Balkana.

Dolazak Bila Klintona u Budvu imao je onu dozu predstave koju Amerikanci obožavaju: skupo, sjajno, kitnjasto; uz pratnju kordona obezbjeđenja, neviđenu medijsku pompu…

Bila je to, nema sumnje, i neka vrsta domaće dobro izrežirane, produžene proslave Dana nezavisnosti i obilježavanje pete godišnjice od referenduma. Klinton u toj postavci dođe kao gost iznenađenja.

No, kada mine medijska vreva, kada se na kraju dana ozbiljnije analizira Inauguralna konferencija „Balkanska inicijativa za jačanje društva jugoistočne Evrope“, može se zapaziti da skup u hotelu Splendid nije bila samo predstava za javnost. Bila je to inauguracija jedne drugačije vizije rješavanja problema.

U stvari, uticajni Amerikanac je poručio da je najbolje rješenje za građane regiona da se sami dogovaraju, sami pregovaraju i sami odlučuju o sopstvenoj sudbini; da umrežavanjem vlastitih ideja šire i zonu uticaja. Tako treba tumačiti i kasnije ideje Milana Kučana, Stjepana Mesića i Mila Đukanovića – kao svjesno plasirani pokušaj da se problemi riješe uz međusobno dogovaranje i razmjenu ideja i da se ne čeka nametanje rješenja iz Brisela nego da u Brisel stižu balkanske ponude za rješenje krize na Balkanu.

Autor je glavni urednik portala Analitika iz Podgorice