Dodikovanje

Plitku maštovitost, odsustvo državničke i političke mudrosti i „masne“ izjave stavlja Dodik u svoj bosanski lonac iz kojeg svako može da zahvati po nešto: Srbi potvrdu da je na njihovom čelu pravi Srbin, Hrvati nadu da bi i oni mogli da se „omrse“ za svoj entitet (to im Dodik i predlaže u intervjuu za BH izdanje Večernjeg lista, čijim čitaocima se poverava o tome šta mu se najviše gadi), a Bošnjaci činiju žuči.

Uz opšta mesta, kada je on u pitanju, poput toga da je BH eksperiment međunarodne zajednice, da su Srbi i Hrvati žrtve tog eksperimenta, a da se Bošnjacima gleda kroz prste u zapadnim centrima moći, Dodik iznosi i opasne tvrdnje, poput one da je Bošnjaka najviše stradalo u nedavnom ratu samo zato što su najbrojniji. Izgleda da bi ponosnog deliju iz Bosanske Krajine, u kojoj su Srbi za vreme Drugog svetskog rata i ustaškog terora masovno ubijani, trebalo podsetiti da su baš oni koji su pravdali ili relativizovali te zločine, za koje je Jasenovac bio prevashodno radni logor, govorili kako su Dodikovi sunarodnici podneli najviše žrtava jer su bili najbrojniji.

Činjenica da je Bosna i Hercegovina opstala vekovima uprkos aspiracijama svojih suseda da je podele (Hrvatska, Srbija, Crna Gora), kao i osvajanjima velikih sila (Turska, Austrougarska) govori u prilog tezi da je reč o žilavoj ideji samosvojnosti koja će verovatno, i pored brojnih problema i saplitanja, nastaviti da živi u budućnosti. Ta saplitanja su dolazila, dolaze i dolaziće spolja, ali i iznutra od „domaćih“ elemenata kakav je Dodik, ali ne samo on. Neumerenost i osornost često vrca i među političarima druga dva naroda, prevashodno kod Bošnjaka, čijim „radikalima“ nikada dosta bosanske države u Banjaluci i Mostaru.

I kao što je svakom razumnom Bošnjaku jasno da BiH ne može biti građanska država iz udžbenika demokratije (možda bi preko Drine trebalo da razmisle o modelu konsocijacije, koji osim formule „jedan građanin – jedan glas“, uvodi i praksu dosezanja optimuma zajedničkih interesa i ciljeva među konstitutivnim narodima), tako razuman Srbin ne može da prihvati logiku po kojoj je Banjaluka deo Srbije, baš kao što razuman Hrvat ne može da pojmi kako je Mostar sastavni deo vaskolike Hrvatske. Tek kada to shvate, BH političari će na konstruktivan način povesti svoju zemlju u normalnom smeru.