Samo na prvi pogled, dve slike Srbije videle su se u Kragujevcu pre dva dana, kada je na jednoj strani čitav državni vrh otvorio novu fabriku, dok je na nekoliko kilometara u istom gradu četrdesetak radnika ondašnjeg preduzeća Ratko Mitrović štrajkovalo glađu, tražeći neisplaćene zarade.

Jer, Fijat jeste uspešna ekonomska priča, ali jedna, a protesta, gladnih i obespravljenih u ovoj zemlji ima na svakom koraku. Samo u poslednjih desetak dana štrajkovali su oružari, invalidi, radnici u Dunav agregatima, (bivši Heroj Pinki) Magnohromu, Želvozu, sistemu Zastava…

Lista pokušaja da se na problem neisplaćenih zarada i doprinosa skrene pažnja prilično je duga. Radnici su zauzimali fabričke hale i upravne zgrade, sekli prste, blokirali auto-put, glavne gradske ulice, pruge, čak i Dunav, gladovali i prizivali medije, ali i kada je poneki od problema rešen, na drugom mestu su nastajali novi.

Niko sa preciznošću ne može da odredi u kom je to trenutku u Srbiji postalo legitimno maltretiranje radnika i kada je država počela da zatvara oči pred neisplaćenim zaradama, uskraćenim godišnjim odmorima, rizicima na poslu. Pravdajući to tranzicijom, kapitalizmom u nastajanju, vlast u kojoj su se maltene izređale sve partije, već više od dve decenije svesno gaji samozvane uspešne biznismene koji su bogatstvo stekli pod sumnjivim okolnostima, ali po pravilu i uz zakidanje civilizacijski usvojenih normi.

Ni u jednoj pristojnoj zemlji ne može se dogoditi za poslodavac radnicima ne isplati na vreme i poslednji sat koji su proveli u firmi, ali i sve što uz tu zaradu ide. U Srbiji, međutim, ne postoji ni zvanična procena u kom iznosu i koliko poslodavaca ne uplaćuje obaveze u penzioni i zdravstveni fond, niti koliko zarada nije isplaćeno zaposlenima.

Postoji neka spekulacija prema kojoj samo fondu za zdravstvo firme duguju blizu milijardu evra, ali ta računica je samo vrh ledenog brega, jer se odnosi na preduzeća koja su prijavila radnike i isplatila bar neto zarade. Onih koji ni to nisu, daleko je više. Iz tog ugla, kao crni humor mnogim radnicima deluje žučna rasprava između predstavnika grupe poslodavaca i dva sindikata oko toga da li će minimalna cena rada za sat biti 106 ili 115 dinara.

Jer, koliki god da je taj minimalac, na njega će moći da računaju uglavnom zaposleni u državnim firmama. Većina ostalih zadovoljna je ako redovno prima platu makar i na ruke, a ako uz to ima i overenu zdravstvenu knjižicu, sreći nema kraja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari