„Smatram da autoritet organizacije koju predstavljam, kao i moja profesionalna biografija i reputacija, zahtevaju odgovarajuće ponašanje predstavnika medija“, napisao je pre dva dana predsednik Komisije za hartije od vrednosti Zoran Ćirović u pismu Danasu, kojim je odbio da odgovori na pitanja o državnom novcu koji je potrošio na sopstvena putovanja i sopstvene dnevnice.


Ćirović je zatim zahtevao da mu novinari šalju samo pitanja „primerena autoritetu“ Komisije, ukorio novinare da reputaciju Komisije „nijedno glasilo Republike Srbije ne bi trebalo da bezrazložno ugrožava“ postavljanjem ovakvih pitanja, uvredio se jer su pitanja „intonirana na način koji ne korespondira renomeu Komisije“ i ocenio da slanje pitanja o putnim troškovima predstavlja „napad“ na njega. Kada je sve to napisao, nije ni čudo što je na kraju zahtevao i da glavni urednik koriguje ovakvo ponašanje svojih novinara.

Tražene podatke, razume se, nije dao.

Iako Ćirović jeste poslednji, on svakako nije jedini primer autističnog ponašanja organa vlasti, lišenog svake svesti o sopstvenoj ulozi i javnoj odgovornosti za službu koja mu je poverena. Pre njega, videli smo sudije koje odlažu ročišta kad im u sudnicu uđu novinari; s jasnom namerom da izbegnu pažnju javnosti, a sa smešnim izgovorom da u sudnici nema dovoljno stolica za sve. Videli smo i da vlasti prekidaju konferencije za medije kad novinari postave nezgodno pitanje i one što novinaru kažu „vas ću da predložim“ kad ih novinar pita ko će biti u komisiji za ispitivanje doktorskog plagijata ministra Nebojše Stefanovića.

Sve smo videli. I još gledamo.

Optužba za „napad pitanjem“ je nešto kao Pavlovljev refleks kod iziritiranih političara i zimzelenih birokrata, kako ih je nazivao Dinkić. Oni koji su navikli da uvek budu tu, u javnoj službi i na državnoj plati, ma koja vlast da dođe ili da ode, vremenom stiču naročito uverenje da im funkcija prosto pripada, a sa takvim uverenjem ide i prirodna odbojnost prema „nedoličnom“ petljanju javnosti u to njihovo „pravo“.

Sve to, međutim ne menja notornu istinu: da je javni službenik dužan da javnosti položi svaki račun o svom radu, kad god to javnost od njega zatraži i šta god on o toj javnosti i njenom „njuškanju“ mislio. Ako službenici to i ne vide, na partijskim vođama je da im stvari pojasne. Za opšte dobro.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari