„Velika je stopa nezaposlenosti.“ Tako je pre par dana jedan od vodećih srpskih ekonomista prokomentarisao vest da se više od 60 ljudi prijavilo na konkurs za mesto prvog čoveka Elektroprivrede Srbije. Mislio je to sasvim ozbiljno, i verovatno bio u pravu.

Paradoks da ljudi koji ne mogu da nađu ni najobičniji solidan posao veruju da imaju šansu i sposobnost da vode jedan od najvećih privrednih sistema u državi u većini drugih društava bi bio ravan nezamislivom, ali u Srbiji jedva da je kuriozitet. Sociolozi bi verovatno rekli da je to posledica urušavanja sistema vrednosti i stvarnosti u kojoj „vlasnici kvadratnih metara“ nose veći ugled od lekara i sudija, kako je to plastično objasnila profesorka Beogradskog univerziteta u sada već svima poznatom govoru svojim studentima koje je oštro podelilo srpsku javnost pre par nedelja.

U takvom društvu u kojem vlasnici pečenjara bivaju direktorima rudnika od prvorazrednog značaja za energetsku bezbednost zemlje, estradni pevači sede u upravnim odborima javnih preduzeća, a modelsice postaju zakonodavci, nije ni čudo što toliko mnogo ljudi misli da baš oni mogu da upravljaju državnim firmama. To što se dosad nisu uzdigli u karijeri iznad mesta običnog izvršioca, prosto je izraz malera. Ako sad dobiju šansu, svima će pokazati koliko mogu. To je ta logika. A tu je i ta plata.

I nije samo EPS primamljiv novopečenim direktorima. Iz Niša stiže vest da je u svim lokalnim javnim preduzećima navala na rukovodeće funkcije. I po 15 ljudi na jedno mesto. Mnogi koji priželjkuju da baš njih izabere gradska vlast smislili su i strategiju za povećanje šansi za dobitak posla. Kao na lotou kad popuniš više listića sa različitim kombinacijama i ovi menadžeri u usponu popunili su više prijava. Pa gde upadnu. Najpametnija dvojica prijavila su se na svih 14 otvorenih konkursa. Nisu valjda toliki baksuz da ih nigde ne prime za direktora.

Hegel je jednom tvrdio da se iz kvantiteta zapravo rađa kvalitet, uprkos uvreženom verovanju u suprotno. Slična ideja vrzma se i po Njegoševim stihovima. Hoće li ovoliki kvantitet direktorskih aspiracija iznedriti kvalitet izabranih direktora, videćemo uskoro. Ipak, sva je prilika da neće. U svom zaključivanju, naime, Hegel i Njegoš nisu uračunali ključnu premisu srpskih direktorskih konkursa: odanost partijskoj knjižici. Uslov svih naših uslova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari