Radnici u Srbiji odavno nemaju razloga da slave 1. maj, čak ni da protestuju i traže veća prava, jer niti ko može da im ih garantuje, niti ima voljnih da se tim pitanjem bave.

Osim nekoliko strukovnih sindikata, koji su juče organizovali proteste nezadovoljni položajem svoje profesije, uglavnom u državnoj službi, ove godine su od manifestacija odustali čak i sindikati, dajući prednost završnici izborne kampanje.

Tako su se, umesto njih, radnicima obratili predsednički i drugi kandidati obećanjem da će ako osvoje vlast obezbediti više radnih mesta, a neki su čak pominjali i radnička prava. Koliko im je za verovati, to je drugo pitanje. Jer, paradoks je da postoji toliko partija u vlasti i van nje koje u svom imenu ili opredeljenju imaju prefiks „socijalni“, a da su radnici istovremeno do te mere nezaštićeni i obespravljeni kako je to u Srbiji.

Možda je jedina prava poruka ove godine stigla od ombudsmana, koji nije u kampanji, ali je zatražio da se radnicima priznaju socijalna prava koja garantuje Ustav, a da država, ako hoće, goni nesavesne poslodavce koji ne uplaćuju doprinose zaposlenima. A to je tek jedan od problema sa dugačkog spiska, koji nije do kraja sastavljen, a na kome su visoko rangirani gubitak posla, neprijavljivanje radnika, uskraćivanje prava na nedeljni i godišnji odmor, neplaćen prekovremeni rad, otkazi zbog materinstva. Ako tome dodamo i mobing prisutan kod nekih hvaljenih stranih investitora, onda već „teramo mak na konac“. Jer, u zemlji u kojoj su uništene fabrike i giganti, a posao u tranziciji izgubilo više od 800.000 ljudi, prava je sreća da se negde uopšte radi.

Uz toliko nerešenih pitanja, jasno je zbog čega ovog 1. maja većina radnika nema motiv da obeleži ovaj praznik. Od protesta i sukoba sa policijom, posle kojih su poslodavci s kraja 19. veka prihvatili neke od zahteva, preko prvomajskih parada koje su bile manifestacija pobeda radničke klase u socijalizmu, u Srbiji 21. veka praznovanje se svelo na dva neradna dana. Oni koji imaju posao dobili su priliku za predah, oni koji su ga izgubili, svejedno im je. Ideološke poruke i smisao praznika više ne postoje. Jedini ostatak je navika da, kada kao ove godine „ispadne“ lepo vreme, najviše mladih ili poneka porodica iz nestajuće srednje klase, izađu na uranak, razvuku roštilj i improvizuju prazničnu zabavu u nekom od prepunih izletišta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari