Dragoljub Ljubičić Mićko: U politiku neću ulaziti dok sam pri zdravoj pameti 1Foto: FoNet/ Zoran Lončarević

Ono čemu se radujem jeste nova sezona zajedničkog rada sa Petrovićem i Žanetićem na Novoj S, u saradnji sa istom produkcijskom ekipom.

Mislim da smo mi već neko vreme sasvim lepo uhodani, a da sa svakom novom sezonom dobijamo na dodatnom televizijskom iskustvu – kaže u razgovoru za Danas Dragoljub Mićko Ljubučić, humorista, satiričar i glumac, na dan početka emitovanja prve epizode nove sezone PLjiŽ-a.

Na pitanje raduje li se novim izazovima i koliko su se Petrović, Žanetić i on uhodali u odnosu na početke, ističe da su odabrali formu dijaloškog trougla, „ili tronošca, ili Mercedesovog znaka, kako hoćete“, da iz nje izvlače maksimum, „i da je to za radovanje“.

– Ono što je manje za radost, a više za namrštenost, jeste obilje kojekakvih zdravstveno-socijalnih i političko-ekonomskih poremećaja i izvitoperenosti, nastalih poslednjih meseci. Opet, upravo to je pogonsko gorivo za PLjiŽ, kao što je svojevremeno bilo i za emisije i predstave „Indeksovog radio pozorišta“. I ne mislim tu samo na razvoj događaja u našoj zemlji, iako nam je to prvo u fokusu, nego na čitav svet, koji se u priličnoj meri okrenuo naopačke tokom ove pandemije, ukazuje Ljubičić.

Da li ćete u PLjiŽ-u obraditi neke teme koje su bile aktuelne dok ste bili na odmoru, poput potpisivanja sporazuma u Vašingtonu? Veliki broj građana je upravo na satiričan način ispratio našu novu „pobedu“ u pregovorima.

Videćemo. Ne zaboravite da je od tog istorijskog sporazuma prošlo punih mesec dana, što je u srpskom političkom računanju vremena čitava večnost. Mi se ovde življe i detaljnije sećamo samog Boja na Kosovu nego tek potpisanog Sporazuma u vezi sa Kosovom, ako je to uopšte i bila tema tog šou-programa.

A što se naše pobede tamo tiče, ako predsednik kaže da se ona dogodila, ko smo mi da u to sumnjamo? Jer, izgleda da on, Tramp, Mali i Đurić imaju sposobnost da vide pobedu tamo gde je ona za nas obične ljude nevidljiva golim okom, u realnom vremenu. I možda bismo tek na usporenom snimku i mi uvideli da smo apsolutni pobednici tih pregovora, i to za dužinu olovke i za debljinu potpisa.

Vaše imitacije nailaze na odličan prijem kod publike, posebno Ane Brnabić i Gorana Vesića. Ko je vama omiljeni lik za „obradu“?

Teško je pričati o nekakvoj omiljenosti, kad se imitiranjem svih tih likova bavite, s oproštenjem, iz nužde. Ali se, otkad znam za sebe, u svakoj od imitacija trudim da pronađem ono najkarakterističnije za određeni lik, ono što ga čini prepoznatljivim ne samo glasovno ili mimikom, nego karakterno, pa to onda još malo iskarikiram da ne bi bilo samo prepoznatljivo, nego i duhovito. Ne zaboravite da mene ne zanima kakvi su oni privatno, već kako njihov karakter utiče na obavljanje javne funkcije na kojoj su. Zato i nemam najomiljeniji lik, ali ima par njih koji su lakši za, kako rekoste, „obradu“ od drugih, jer ne moram da se trudim da njihove javno izrečene misli i rečenice imaju bogzna kakvog smisla, već samo krenem da pričam njihovim glasom, pa gde stignem. Jedan lik je muški, a drugi ženski, pa sami probajte da pogodite o kome se radi.

Uplašite li se ponekad da nećete imati dovoljno materijala za emisiju, ili je ova zemlja i ova vlast ipak garant da do toga nikada neće doći?

Pričao sam već o tome, ali evo i ovde da ponovim. Iako ljudi koje srećem stalno insistiraju na toj „količini materijala“, misleći očigledno da je sama ta količina gluposti, ludosti, drskosti i bahatosti koje nam se svakodnevno dešavaju garancija za dobru satiru, nisu u pravu, jer je to daleko od dovoljnog. Od puke količine je mnogo važniji kvalitet obrade tog materijala, a to znači da treba imati pravi humorističko-satirički alat i znati ga upotrebiti na pravi način. A pre toga mora da se potroši neko vreme ispunjeno vrlo specifičnom vrstom koncentracije, kako bi se pažljivo odabrala prava sirovina, koju smo prethodno „iskopali“ za tu nedelju. I tek onda nastupa trenutak da nas trojica uključimo sve naše iskustvo i sve veštine kako bi od toga napravili finalni satirični proizvod i upakovali ga za krajnjeg korisnika, gledaoca.

Ili ako hoćete sve ovo o količini materijala u jednoj rečenici: nećete osetiti ukus čokolade ako jedete sirovi kakao, bez obzira na to koja količina je pred vama.

Svaka epizoda PLjiŽ-a završava se „Pričom za laku noć“, a sada će te priče dobiti i drugačiji oblik – biće sakupljene u knjizi. Kako ste uopšte došli na ideju da pišete „uspavanke“ i kada će knjiga biti pred čitaocima?

Pun naslov zbirke je „Priče za laku noć (posle kojih niste mogli da zaspite)“, tako da ne bi trebalo računati na to da će njen sadržaj ikoga uspešno uspavljivati. A dok mi ovo pričamo, knjiga je u fazi svog fizičkog nastajanja, odnosno – odštampana je i trenutno se povezuje. I veoma sam zadovoljan kako to sve izgleda, jer sam hteo da spolja zadržim grafičku estetiku PLjiŽ-a, a da same priče budu onoliko čitljive koliko su u emisiji bile slušljive. Iako su to iste one priče iz emisija, medij je drugi, tako da se sasvim drugačije dožive kad su na papiru.

Drago mi je da je to plod saradnje sa izdavačkom kućom „Balbelo“ i Bebom Balašević, s kojom se od početka i dogovaram oko svega. Ona me je pozvala još prošle jeseni i pitala pišem li nešto i, ako pišem, da li bih to objavio za njenu, odnosno porodičnu izdavačku kuću. Pošto mi se već neko vreme motalo po glavi da bi „Priče“ mogle da se prebace i u formu knjige, a dugo poznajem i veoma cenim celu porodicu koja stoji iza tog poziva, rado sam prihvatio. I mislim da se sve desilo u pravo vreme, jer evo – taman kad počinje nova sezona PLjiŽ-a, izlazi i knjiga.

A o tome kako je do „Priča“ u emisiji uopšte došlo, pišem malo detaljnije u uvodu knjige, dok se na njenom kraju nalaze i recenzije dvojice ljudi koji su najpozvaniji da o „Pričama“ još ponešto ispričaju. To su Voja Žanetić i Draža Petrović. Hvala im na onome što su tamo napisali, svaki na sebi svojstven, kreativan način.

Manje je poznato da imate jednu od glavnih uloga u seriji „Kljun“, koja će se emitovati na TV Nova S, a koja se trenutno snima. To je nešto što se razlikuje od onog po čemu vas ljudi prepoznaju, a to je satira i komika. Koliko je komičaru teško da glumi ozbiljne karakterne likove?

Da, manje je poznato i razlikuje se od onoga kako me ljudi uglavnom doživljavaju. To mi se učinilo zanimljivo čim su me kontaktirali reditelji serije, Jelena Gavrilović i Uroš Tomić, jer je njihova ideja bila da taj lik ponude meni. Čitajući sam tekst dopala mi se ta uloga operativca Službe kome se bliži kraj karijere, jer tako nešto nikad nisam radio. Upravo zato što je toliko drugačije i jeste izazov, a još je i u krimi žanru. Ali nije mi bio problem da se uklopim, naprotiv – prijalo je.

Inače sam mišljenja da je lakše komičaru da glumi ozbiljan lik nego karakternom glumcu da glumi u komediji. Za komediju je između ostalog potrebna i specifična preciznost i tačnost, naročito na sceni. Bez savršenog tajminga nema dobre komedije. Meni je svojevremeno naš veliki Ljuba Tadić rekao nešto na tu temu: „Mićko dragi, jako mi se dopada sve što radite i kako to radite. Evo priznajem vam da ja to nikad ne bih mogao da radim.“ Zahvalio sam mu se i uzvratio da ni ja ne bih mogao da radim ono što on radi, na šta je on imao komentar da se ne slaže, jer je komediju teže raditi od drame. „Znate, lakše je publiku zamisliti, ili uplašiti, ili rasplakati, nego ih nasmejati, a pritom ne biti ni vulgaran, ni zlonameran. E, a vi upravo uspevate tako da nas nasmejete!“ Rado se setim tog razgovora.

Kao scenarista, glumac i satiričar, prošli ste sve režime u Srbiji u poslednjih pola veka. Kada je bilo najteže raditi i kako gledate na to što se vlast „svađa“ sa karikaturama, što Kesić dobija krivične prijave zbog satiričnih skečeva, pa u krajnjoj liniji, i što je vas iz PLjiŽ-a predsednik Vučić jednom pozvao na TV duel?

Nemojte tražiti od mene da izaberem koji nedemokratski režim mi je najmiliji, jer svaki mi je bio poseban i luckast na svoj način. Elem, ništa se ovde pozicija satiričara ne razlikuje od one koju su imali naši prethodnici kroz istoriju. Što je vlast veća i apsolutnija, to je potreba za satirom veća, a sama satira ubojitija i svrhovitija.

Ljudi često kažu: Jao, Mićko ili Kesić ili Ivanović bi mogli da pobede Vučića. Sem podrške Saši Jankoviću, vi niste nikada pokazivali političke aspiracije. Da li biste ikada prihvatili da se bavite politikom ili budete kandidat na izborima?

Ne bih, pri zdravoj pameti. I ponoviću ono što sam negde već izjavio: ako me ipak budete videli kako ulazim u politiku, znajte da sam u međuvremenu imao neku ozbiljniju kontuziju glave, ili da je zbog suženja nekog važnog krvnog suda došlo do ishemije čeonog režnja.

Često se čuje u javnosti da satiričari anesteziraju narod da se ne buni, pa čak i da satira od političara pravi simpatične likove. Da li je satira anestezija, da li ona pomaže ili odmaže vlastima?

Mi koji se bavimo satirom teško da možemo da promenimo mnogo više od vašeg trenutnog raspoloženja, tako što prokomentarišemo neke složene i ozbiljne društvene i političke pojave na malo kreativniji i pitkiji način. Ali ne bih ni da negiram društveni značaj dobre satire i dobrog humorističkog otklona, jer to ima svoju težinu i potrebno je svima. Mi se na jedan drugačiji, šaljivo-kritičan način bavimo politikom, ali niti smo političari, niti možemo da promenimo sistem. Ali zato i te kako možemo da ukažemo na njegove anomalije. Nećete otići pravo kod hirurga da vam operiše slepo crevo, dok vam prethodno dijagnostičar ne potvrdi da je ono upaljeno, i da nije u pitanju neki drugi problem u stomaku. E, satira mu dođe kao nekakva društvena dijagnostika. I najbolje uspeva tamo gde neko uzurpira vlast, pa je pretvori u apsolutnu. A svaki apsolutista na vlasti je apsolutno moćan samo dok ga se narod apsolutno plaši i dok ga shvata kao sudbinu i kao konstantu. Tek ako tako apsolutnog počnete da ga relativizujete i da se ismevate njegovom političkom egu, to ga i peče i nervira, pa ma kako se trudio da deluje kul i da na to ne reaguje sujetno. I možda on mnogo puta i ne bi da pokaže reakciju, ali sujeta teško može da se kontroliše. Ne kažu badava da iza svake apsolutne vlasti leži još apsolutnija sujeta.

Da li će svet ostati isti

Korona virus je po svemu sudeći samo okidač za nešto što nas je svakako čekalo, za neku vrstu globalnog, civilizacijskog resetovanja. I dogodilo bi se ovako nešto pre ili kasnije, pa bio virus poreklom iz prirode, ili iz laboratorije. Ono što još ne možemo da znamo je u šta će se sve to vremenom razviti, koliko će ova „nova normalnost“ trajati i da li će svet ikad više biti nalik onome kakav je bio donedavno – kaže Ljubičić.

Promena vlasti je moguća

Šta bi trebalo da se desi kod nas da bi se promenio režim? Da li crnogorski scenario budi nadu da je promena vlasti ipak moguća, ma kako to trenutno izgledalo?

– Naravno da je promena vlasti moguća, treba samo da se prethodno poklopi nekoliko preduslova: da postoji kritična masa slobode medija i da Zapad prestane da iz sve snage žmuri na ono što njihov trenutni stabilokratski miljenik ovde radi, dajući mu u ključnim trenucima svesrdnu podršku, a sve u nadi da će se on držati obećanja datih u vezi sa Kosovom. Potrebno je zatim da se formira bar jedan novi, ubedljivi, kredibilni opozicioni front, koji će svoj jasan program prezentovati narodu i tako se predstaviti kao pravi nosilac promena i restauracije ovog razvaljenog sistema. I potrebno je da na kraju svi sa pravom glasa izađu iz apatije i iz kuće, kad shvate da je na prvim sledećim fer izborima najveći deo toga u njihovim rukama. Jer, ne zaboravimo da su od 2000. do 2012, pored mnogo toga što nije valjalo i što je obećano a nije urađeno, postojali neuporedivo više fer i pošteniji izbori, a da ih od tada više nismo imali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari