Foto: Sanjin Avdičević/ (Ustupljeno listu Danas)

Sjećam se da bi se taj opojni miris kafe širio cijelom kućom i budio me svako jutro kao dijete. Nakon što je moja familija bila prisiljena napustiti moj rodni grad 1990-ih u sklopu politike etničkog čišćenja, taj običaj se nastavio dok smo živjeli kao izbjeglice u Turskoj i NJemačkoj. Ponosna sam da moji roditelji na isti način piju kafu čak i dan-danas u Americi, gdje su izgradili svoj novi život i gdje je asimilacija neizbježna. Kada sam počela razmišljati o svemu što nam se dogodilo kroz umjetnost i praviti svoje prve radove, pročitala sam negdje priču jedne žene koja je preživjela genocid u Srebrenici. Ona je pričala o tom kako još uvijek čeka na svog muža i nakon toliko godina, jer njegovi posmrtni ostaci još nisu bili pronađeni i ona nije znala kako i gdje je tačno bio ubijen. Pričala je o tom osjećaju da ga zbog toga nekako i dalje iščekuje iako zna da se on nikada neće vratiti. Govorila je i tome da joj on najviše fali, da joj je najteže baš u tim momentima kada nema s kim da popije kafu. Ja nikako nisam mogla prestati da razmišljam o toj njenoj priči i toj neutješnoj čežnji za svojim najbližima iz čega se polako razvila ideja o fildžanima napunjenim kafom koji čekaju na one kojih više nema, priča u razgovoru za Danas Aida Šehović, bosanskohercegovačka umetnica iz SAD, poreklom iz Banjaluke, autorka putujućeg spomenika sećanja ŠTO TE NEMA za žrtve genocida u Srebrenici.

Spomenik ŠTO TE NEMA je sačinjen od fildžana koje Aida prikuplja od bosanskohercegovačkih porodica iz celog sveta još od 2006. godine kad je instalacija po prvi put bila postavljena u Sarajevu.

„Svaki sakupljeni fildžan simbolično predstavlja jednu od 8.372 osobe ubijene u julu 1995. godine u Srebrenici. Znači prva postavka spomenika se sastojala od 932 sakupljena fildžana, a trenutno ih je skoro 8.000. Ovaj spomenik postoji, tj. živi samo jedan dan – svakog 11. jula – ali svake godine putuje i postavlja se u drugom gradu. Ja idem u gradove u koje sam pozvana da dođem da organizujemo ŠTO TE NEMA i to je jedan vrlo važan aspekt ovog projekta. Svaki genocid je zločin protiv čovječanstva, što znači da je to zločin protiv svakog od nas. Genocid u Srebrenici se nije desio meni već svima nama. Mi svi kolektivno kao ljudi imamo odgovornost da se žrtve nikada ne zaborave i da se borimo da se tako nešto nikada više nigdje ne ponovi. Iz mog iskustva je ovakav otvoren pristup ovoj temi nešto što većina ljudi može da razumije i s čim može da se identifikuje, jer su se ovakvi zločini dešavali i u drugim zemljama. Tako da kad prolaznici vide kako ljudi redaju prvo stotine, pa onda hiljade fildžana poredanih na tlu jedni pored drugih i pune ih kafom koju niko ne pije, jasno im je da se tu radi o nekoj tragediji i velikom gubitku ljudskih života. U većini slučajeva nas pitaju šta je to i kako se i oni mogu uključiti da nam pomognu. Ta simbolična gesta sjećanja koja je otvorena svima koji žele da nam se pridruže jeste srž ŠTO TE NEMA. S jedne strane mi odajemo počast žrtvama, ali s druge strane se istovremeno zajedno suprotstavljamo mržnji i nasilju bez obzira na to odakle smo.“

* Ove godine ste bili u Cirihu na godišnjicu srebreničkog genocida. Da li biste voleli da vaša instalacija bude postavljena i u Beogradu?

– Ovogodišnja postavka u Cirihu je bila 13. postavka spomenika ŠTO TE NEMA koji je prethodno bio u Čikagu (2017), Bostonu (2016), Ženevi (2015), Torontu (2014), NJujorku (2013), Istanbulu (2012), Burlingtonu (2011), Stokholmu (2010), Hagu (2009), Tuzli (2008), sjedištu Ujedinjenih nacija (2007) i Sarajevu (2006). Još od samog početka mi je uvijek bila želja da jedne godine organizujemo postavku i u Beogradu. Vrlo sam ponosna da sam već započela saradnju sa Inicijativom mladih za ljudska prava i forumZFD-om na postavci u Beogradu 2020. godine kada će biti 25 godina otkako se desio genocid u Srebrenici kao i 15 godina postojanja spomenika ŠTO TE NEMA. Nadam se da će nam se bez obzira na sve što više ljudi pridružiti i podržati nas jer ovo je jedinstvena prilika da se kroz umjetnost pokušaju razraditi vrlo teške teme i otvori jedan iskren dijalog.

* U Srbiji je, nažalost, većina građana ubeđena da genocida nije bilo. Zašto je to tako?

– To je jako važno pitanje koje građani Srbije trebaju sami sebi da postave. Šta je to što vi dobijate od poricanja i izbjegavanja istine? Zašto ne želite da se suočite sa prošlošću? Zbog čega ne vjerujete bezbroju dokaza koji postoje i koji cijeli svijet prizna i jasno vidi? Da li zaista želite da odgajate vašu djece da negiraju historijske činjenice kao što je genocid u Srebrenici?

* Čini se da su na vlasti u celom regionu oni koji su zagovarali ili čak i učestvovali u ratovima. Kako nam se to desilo?

– Ja već dugo godina živim u Americi tako da nisam sigurna da li dovoljno poznajem političku situaciju u regionu kao oni koji tamo žive i na koje direktno utiču odluke političara koji su na vlasti. Ali mi se nekad čini kao da se rat nikad nije ni završio već se nastavlja na jedan „miran“ način. Oni koji su najviše profitirali i izgradili svoje bogatstvo u ratu su samo zamijenili oružje i tenkove za ugodne fotelje i luksuzna auta. A svi oni koji su najviše u ratu izgubili i nastradali, još uvijek najviše i pate bez obzira u kojoj državi žive. Ali ono što je najviše obeshrabrujuće jeste to da taj strah koji se koristio da bi se razvila mržnja između sugrađana prije i tokom rata još uvijek i te kako vlada. A svaka odluka koja je donesena iz straha definitivno ne vodi prema budućnosti. Imam osjećaj da su se ljudi nekako toliko predali tom strahu, da su prestali da se bore za sebe i svoja prava, za svoju zajednicu, za svoju državu, za istinu. A mi svi ne smijemo zaboraviti da je mržnja nešto što se nauči. Niko se ne rodi sa mržnjom u srcu, već je to nešto što nauči u kući gdje odrasta, u sredini i društvu u kojem živi. Ali i strah i mržnja su izbor koji sami pravimo.

* Ima li nade da se oni koji su činili zločine ikad suoče sa svojom odgovornošću?

– Ja mislim da ima jer istorija je pokazala da se kad-tad oni koji su činili zločine moraju suočiti sa svojom odgovornošću. Ako oni to ne urade dok su živi, onda će tu traumu nasljediti njihova djeca, jer od istine niko ne može pobjeći. Ali u ovom svemu veliku odgovornost imaju i građani Srbije koji nisu učestvovali u ratu ili ga podržavali. Oni si promatrači i svjedoci svega što se dogodilo i imaju obavezu da se bore protiv negiranja zločina i manipulisanja istorijskih činjenica ako žele da žive u društvu u kojem se cijene istina, pravda, odgovornost i jednakost.

Postavka sledeće godine u Veneciji

* Planovi za naredni period?

– Trenutno se pripremam za postavku spomenika ŠTO TE NEMA sljedeće godine u Veneciji. Sarađujem sa Aušvic institutom za mir i pomirenje koji organizuju paviljon ljudskih prava u sklopu Venecijanskog bijenala. Fildžani će biti dio izložbe u tom paviljonu, a onda ćemo ih 11. jula 2019. postaviti i napuniti kafom na jednom od trgova u Veneciji.