Huškanje na diktatorska ovlašćenja 1Foto: Medija centar Beograd

Bivšim radnicima i penzionerima PKB-a ne da đavo mira. Taj samozvani „cvet“ beogradske radničke klase koji veruje da je nekad hranio Beograd najzad je u prilici da kaže: „Pinki je video Tita.

„Posle upornog insistiranja i bučnih protesta, delegaciju „bivših“ primio je predsednik države i s njima se zadržao u dužem i prijateljskom razgovoru. Oni su od njega tražili da im podeli akcije nekadašnjeg PKB-a (kažu da im pripada po Zakonu o privatizaciji), a on im je iskreno i pristojno odgovorio da za njihov problem sada ne postoji zakonsko rešenje.

Pametnom bi to bilo dovoljno. Ali ne i „bivšim“ koji su se poverili novinaru kako su „stekli utisak“ da je predsednik spreman da „iznađe adekvatno rešenje“ i da će ih o tome obavestiti za 15 dana.

Kakvo to može da bude „adekvatno“ rešenje ako ne postoji zakonsko rešenje?

Dugo već PKB je paradigma propalih iluzija i pogrešnih očekivanja. Najveća od njih je ona koja se širila takoreći do pre neki dan kako će PKB ponovo hraniti Beograd samo da ostane u državnom vlasništvu. Argument nepopravljih kolhoznika bio je da su Kombinatu cvetale ruže dok je bio državni, pa ga zato ne treba prodavati da bi on opet bio beogradski „špajz“.

Srećom, PKB je prodat.

Ali ostala je da živi retrogradna svest „bivših“. Oni su jedva čekali da ih država (oličena u predsedniku) primi i reši njihov problem. Ko će ako ne država? Jer, „bivši“ su odavno navikli da im država rešava sve životne probleme (od radnog mesta, plate, stana, do letovanja), pa zašto ne i sada dobijanje akcija njihove nekadašnje firme.

U njihovoj svesti svaki predsednik države od Josipa Broza do Aleksandra Vučića je svemoćan, što je onda problem da sadašnji predsednik malo naštampa akcije nepostojećeg PKB-a, kao što je Milošević štampao trilione bezvrednih dinara.

Delegacija „bivših“ kao da je namerno prečula predsednika da ne postoji zakonsko rešenje za njihov problem. Oni i dalje uporno huškaju predsednika da nađe „adekvatno“, što će reći vaninstitucionalno, rešenje. Al zašto vaninstitucionalno rešenje kad je udruženje nekadašnjih radnika i penzionera PKB-a pokrenulo sudski proces kojim traži dobijanje akcija po Zakonu o privatizaciji?

Red bi bio u uređenim demokratskim državama da Sud presudi i onda će se znati da li nekadašnji radnici i penzioneri PKB-a treba da dobiju akcije svoje bivše firme i ko je kriv ako je izigran Zakon o privatizaciji. Kad, i ako, Sud utvrdi da je za to kriv nadležni ministar, premijer ili predsednik Srbije, onda je država po zakonu obavezna da radnicima podeli akcije, a ako je to nemoguće, onda da ih obešteti u novcu.

Ukoliko ne bi bili zadovoljni presudama domaćeg pravosuđa, za koje se zna da je pod kontrolom predsednika države i njegove partije, bivši radnici i penzioneri PKB mogu da potraže pravdu u Strazburu. Ne bi bili ni prvi ni poslednji koji su tamo dobili proces protiv države Srbije.

Međutim, i pre nego što se prvostepeni Sud izjasnio o njihovom zahtevu, nesuđeni akcionari PKB-a otrčali su na „nadležno mesto“ za koje pouzdano znaju da je neočekivana sila koja uvek rešava stvar.

Dakle, 3.000 bivših radnika i penzioneri PKB-a traže od predsednika da dezavuiše Sud, baci pod noge pravosudni sistem Srbije, zgazi ideju pravne države i prekrši sve zakone da bi njima podelio akcije. Naravno, taj zahtev nesuđeni akcionari PKB-a nisu „isisali iz malog prsta“, imali su do sada bezbroj prilika da se uvere u moć predsednika.

I znaju da mu ne bi bilo prvi put da prekrši zakon i zaobiđe Sud. Nisu oni prvi klijenti koji se obraćaju predsedniku za vaninstitucionalnu pomoć, takvih klijentelističkih grupa do sada je bilo „više komada“ (radnici Zastave, Goše, FAP-a, Yure… medicinske sestre, buduće trudnice, nastavnici osnovnih škola, malinari, meštani sela Kukulovce i Krivelj, štediše u „švajcarcima“, vojna lica, Beogradski univerzitet…).

I niko se od tih klijenata nije obazirao na to što predsednik krši zakon i ignoriše Sud rešavajući njihov problem (na primer, da dobiju akcije). Sva ta klijentela, uključujući i „bivše“ PKB-a, nutka predsednika da se ponaša i deluje kao diktator. A posle im je „kriv đavo“ što je predsednik postao diktator, što sve radi sam ne pitajući za zakon i sud i što je stvorio lični autoritarni režim.

To očekivanje PKB delegacije da je predsednik spreman da nađe „adekvatno“ rešenje za njihov problem, to nije Utisak nedelje, to je Utisak cele vladavine A. Vučića. Sve vreme njegove vladavine – i kao PPV-a, premijera i predsednika – razne klijentelističke grupe teraju ga da se ne drži zakona ko pijan plota i da traži „adekvatno“, odnosno vaninstitucionalno, rešenje za njihov slučaj.

Tako se predsednik na mnogobrojne zahteve širokih narodnih masa, malo po malo, navukao na od naroda prizivana diktatorska ovlašćenja.

Autor je novinar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari