Kovid-19 i žene sa invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite 1Ilustracija Foto: EPA-EFE/MARISCAL

U Srbiji postoje 74 ustanove socijalne zaštite i 238 privatnih pružalaca usluge domskog smeštaja za odrasle i starije, u kojima živi preko 23.000 žena i muškaraca.

Mnoge osobe su smeštene u ustanove protiv svoje volje jer su lišene poslovne sposobnosti pa neko drugi odlučuje umesto njih i procenjuje šta je u njihovom „najboljem interesu“.

Žene i muškarci u ustanovama su od početka epidemije kovida-19, dakle, preko godinu dana, lišeni slobode kretanja i izloženi ozbiljnom kršenju ljudskih prava.

Na samom početku epidemije, odmah po uvođenju vanrednog stanja u martu 2020. godine, zabranjene su posete ustanovama socijalne zaštite i ograničeno je kretanje u objektima ustanova, a ove mere su bile na snazi skoro pet meseci.

Vanredno stanje je okončano za sve, osim za njih koji žive u domovima. Izlazak u šetnju dozvoljen je nakon skoro 50 dana, ali samo u dvorištu ustanove, uz neprimereno stroge uslove – ako su povoljni vremenski uslovi (temperatura od 18 do 25 C), bez kiše i vetra.

Prve posete su dozvoljene tek nakon četiri meseca i to tako što je svaki korisnik imao pravo na maksimalno dve posete sedmično u trajanju od 15 minuta.

Zvanično, ove mere su uvedene da bi se korisnice i korisnici ustanova zaštitili od kovida-19. Međutim, osim što se njima sistemski i kontinuirano krše osnovna ljudska prava i slobode, ove mere nisu bile dobro osmišljene, a pokazalo se da su bile izuzetno nedelotovorne.

Prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračku i socijalnu zaštitu ukupno je 5.534 korisnika i korisnica ustanova izlečeno od koronavirusa, a broj preminulih nije javno dostupan.

Činjenica da je skoro četvrtina ukupnog broja korisnica i korisnika ustanova socijalne zaštite izlečena od ovog virusa, uz nepoznat broj preminulih, odnosno, nepoznat broj ukupno obolelih, govori o neefikasnosti i nedelotvornosti mera.

Žene sa invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite predstavljaju jednu od grupa koja je u najlošijem položaju u društvu.

One su izložene višestrukoj diskriminaciji i različitim oblicima rodno zasnovanog nasilja u ustanovi, koje vrše i drugi korisnici i zaposleni.

Najekstremnije manifestacije nasilja su davanje kontracepcije bez informisanog pristanka i prisilni abortusi.

Sa nekima smo uspele da razgovaramo tokom ovog perioda a ključne rezultate smo objavile u analizi uticaja kovid-19 mera na socijalna i ekonomska prava žena sa invaliditetom.

Žene su ostavljene same, smatraju da ih je država potpuno zaboravila, da im nije obezbeđena nikakva podrška tokom krize, ali da je to „samo nastavak odnosa prema njima koji su imali i pre korone, ali je sada vidljivije“.

U ustanovama ne postoji funkcionalan mehanizam za prijavljivanje nasilja, niti je obezbeđena podrška ženama koje su izložene nasilju.

Preko godinu dana ne postoji ni spoljašnja kontrola, koja predstavlja jedan od ključnih načina praćenja nasilja i obezbeđivanja podrške i zaštite od nasilja.

Timu Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture koji vodi Zaštitnik građana, čiji je zadatak kontrola mesta u kojima se nalaze lica lišena slobode, bio je zabranjen ulazak u Dom za odrasla invalidna lica u Zemunu, a organizacijama koje se bave praćenjem položaja osoba u ovim ustanovama, kao što je Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S, bile su uskraćene osnovne informacije i pristup ustanovama.

Žene sa kojima smo razgovarale često plaču, tužne su i teško podnose ove mere, ne osećaju se bezbedno, jer u domovima ima previše ljudi i uslovi za život su loši.

Jedna od njih kaže: „Uopšte se ne osećam bezbedno… U domu je sve jako loše, a posebno tokom ove situacije. Hrana je loša, smeštaj je loš. Sunđer na kome spavam je toliko tanak da osećam ram kreveta. Dok sam bila u samoizolaciji napadale su me neke bube po telu, sva sam bila izujedana.“

Kovid-19 kriza još jednom je potvrdila da je nemoguće obezbediti adekvatnu podršku ženama sa invaliditetom u zatvorenim ustanovama, a uvedene mere su dovele do još dublje nejednakosti i zanemarivanja.

Autorka je izvršna direktorka FemPlatza

* Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Fonda Ujedinjenih nacija za sprečavanje nasilja nad ženama, međutim izraženi stavovi i sadržaj ne podrazumevaju zvanično odobrenje ili prihvatanje od strane Ujedinjenih nacija.

Kovid-19 i žene sa invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite 2

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari