Nedostaje mi širok osmeh kada se podigne pozorišna zavesa 1Foto: Privatna arhiva

Prestala sam da brojim dane, prestala sam da pratim obraćanje „struke“ i nestruke. Ništa mi nije jasno i sve mi je jasno. Ponekad pomislim da se neko zeza sa celim svetom, da igramo neku igricu, da smo u “Trumanovom šou”, ili u Beninijevom filmu „Život je lep“. Igramo se i čekamo.

Čekamo da prođe nešto o čemu se malo zna, virus koji nas je distancirao i od najvoljenijih, virus koji će, nadam se, promeniti ljude na bolje. Da će većina shvatiti da smo svi isti bez obzira na veru, boju, novčanik. Mi obični smrtnici.

O ovim stručnima i nestručnima koji nas „vode“ pisaće se u istoriji. I ne verujem da je samo u Srbiji situacija ispolitizovana i da se sakupljaju poeni i na nečiju muku, samo što se u našoj državi duže već ratovi vode na društvenim mrežama, umesto na ulicama, ratovi protiv jednog čoveka i njegove zadojene armije koja gleda loše telenovele na još gorim tv kanalima, pa mu veruju i kad kaže da zna i da pilotira i da je naš Mesija.

Tviter mi je sredstvo informisanja, kao i pojedini nezavisni portali. I kao i uvek kad je muka, mi smo jedan preduhovit narod i to me veseli u ovim danima izolacije. Ono što me najviše rastužuje je što pozorišne predstave zavise od brzine interneta u kući.

Nedostaje mi tetar, nedostaju mi rasprave iza kulisa i širok osmeh kad se zavesa podigne. Nedostaje mi da idem da radim. Jer i kada radimo, mi ne idemo na posao, mi idemo u pozorište. Mi smo oni koji koji okupljaju, koji postavljaju pitanja, ukazuju i pokazuju život. A sad stojimo. I poslednji ćemo se pokrenuti. Jer tako valjda mora.

Nedostaje mi širok osmeh kada se podigne pozorišna zavesa 2
Foto: Privatna arhiva

Stan mi je nikad čistiji, nema gomile veša za peglanje, a ponestaju i serije za bindžovanje. Ne radim „na sebi“ jer nemam za koga. Otkriću vam tajnu, žene se oblače i šminkaju za „svet“. A pošto svet stoji, većina nas se pretvorila u očajne domaćice koje od doručka smišljaju šta će se dalje tokom dana jesti, kad će usisivač, a kad veš mašina.

Ja sam čak i cveće posadila, po prvi put u životu. Kad već živim na terasi. Pitala me svekrva koje je cveće. Narandžasto. Oni sa decom verujem da se najviše raduju kraju svega što nas je snašlo samo da bi Viber grupe utihnule. Ništa od škole. I oni se igraju. Prosvetarima kapa dole, sistemu koji ih vodi palac dole.

Od medicine znam samo da ljubim da prođe, pa nemam šta o virusu da mislim. Nadam se da će što manje ljudi oboleti, ili što više ako tako treba, za dobrobit svih nas. Samo da svi prežive. Ako je za nauk, dosta je!

Lekari su naši heroji i možda je ovo pravo vreme da se setimo svih dana u čekaonicama kada smo bili ljuti na njih jer „ne rade svoj posao kako treba“. Ništa manje herojske titule ne zaslužuju i svi trgovci, farmaceuti, da ne kažem prodavačice u apotekama kao pojedinci. Ali najveći smo heroji mi koji ćutimo, trpimo i čekamo i na „tri, četiri, sad“ krećemo da funkcionišemo. Achtung, achtung…

Priredio: V.Ristić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari