Koritske ovce i goveda su navikli na te fijuke. A najviše na pastirski zvuk frule. I znaju za tim zvukom, ili za zviždukom, da krenu. Kao za slanom rukom. Da priđu na postavljena korita sa vodom da piju, ili da iz njih pojedu posutu so. Zbog tih korita je, najvjerovatnije, čitava oblast dobila ime. Jer, bezvodan je ovo kraj, pa su stočari pravili drvena korita, skupljali kišnicu u njima i tako pojili stoku.

Sva sela Koritske oblasti gravitiraju Osnovnoj školi „Milomir Đalović“ u Sušici, u kojoj ove školske godine uči 148 učenika. „Imamo tri područna odjeljenja: u Negobratini, Ličinama i Đalovićima. Radimo u solidnim uslovima. Jedino je problem kad padnu snjegovi. Onda i đaci i nastavnici teško dolaze do škole“, kaže direktor Tufo Čindrak.

Ispred škole u Sušici su lijepo urađeni sportski tereni. Pogotovo onaj za odbojku. Otkuda Korićanima ljubav prema odbojci, ne umiju da objasne, ali u holu škole vise brojna priznanja koja su ovdašnji učenici osvajali na opštinskim takmičenjima u ovom sportu.

– I ne samo iz fizičkog, naši učenici postižu zavidne rezultati i iz drugih predmeta, kaže direktor Čindrak. U Koritima se uglavnom živi od poljoprivrede. Brojna stada se bjelasaju na okolnim pašnjacima, a zvuk medenice odzvanja poljanama. Na bjelopoljskoj pijaci je koritski ovčiji sir veoma tražen, a nakupci krupne i sitne stoke često posjećuju ovaj kraj.

– Težak je pastirski život, kaže Iljaz Smakić iz Osmanbegovog sela. Ispred njegove kuće je velika štala za goveda i torovi sa više od stotinu ovaca. Osim toga, Iljaz ima i svu potrebnu mehanizaciju za obrađivanje ogromnog imanja, koje se prostire odozdo od Jamova pa sve gore do Vrhova. U poslu je, kaže, od jutra do sjutra, ali za gosta uvijek nađe vremena. I kod Iljaza ne može da se prođe bez bogate koritske trpeze. U svako doba kod njega ima domaćeg kajmaka, sira, pršute, jarduma, varenike, kisjelog mlijeka, vruće pogače…

– U Korita dođe dosta nakupaca stoke, ali mi uglavnom sarađujemo sa „Mesoprometom“ iz Bijelog Polja. No, većina misli da je nama stočarima dobro. Računaju samo koliko dobijamo para za jagnjad, sir, kajmak i vunu… A rijetko se ko zapita kakvi su nam rashodi. Nekada nam vuk ponese ovcu, nekada se izgubi jagnje, nekada naiđu razne bolesti stoke, crkne brav… I ne samo to, uz jagnjenje ovaca noćima se ne spava, a pola godine provedemo u kućeru, pazeći stado od vukova. Sve to treba izdržati, kaže Smakić.

Od Korita do Bijelog Polja ima 40 kilometara. Valja Korićanima preći taj put subotom kada je pazarni dan u Bijelom Polju. Valja istrpjeti više od jednog sata truckanja kombijem ili automobilom, no kada dođu na pijacu, kace sa koritskim sirom „planu“.

– Ali, često dođu za naš sir i u selo. Kupuju i kajmak, mladu jagnjetinu i prodaju na pijacama u Novom Pazaru, Sjenici, Podgorici, Beogradu, Skoplju… Nema đe ovi naši stočarski proizvodi nijesu stizali i uvijek su se kupci vraćali, priča Smakić.

O teškom pastirskom životu neće da priča. Samo, kaže, iako je težak, pastirski život je zdrav. Zbog toga su, valjda, svi Korićani jaki. Stameni, kao brdo Žilindar iznad Osmanbegovog sela.