Srce sistema koji razara i društvo i državu 1

Socijalistička partija Srbije obeležila je juče 28 godina postojanja svečanom sednicom Glavnog odbora u Valjevu. Nastala na samom početku rata, kao stranka diktatora Slobodana Miloševića, 1990. godine, predstavlja svojevrsni fenomen jer tokom skoro tri decenije postojanja, samo tri godine nije bila deo ili podržavala vlast.

Stranka Miloševića vladala je suvereno i predvodila Srbiju tokom ratnih razaranja, zločina, genocida, gubljenja života građana i drastičnog siromašenja. Nakon atentata na Zorana Đinđića, podržala je i prvu i drugu vladu Vojislava Koštunice, a od 2008. godine njen lider Ivica Dačić postaje koalicioni partner najpre vlasti DS Borisa Tadića, a potom 2012. i SNS Aleksandra Vučića. Imajući u vidu da je SPS odgovorna za kobnu politiku devedesetih, kao i da deli odgovornost i u nešto manje kobnom tranzicijskom razdoblju, pitali smo istoričare Branku Prpu i Milivoja Bešlina kako objašnjavaju fenomen prihvatljivosti i opstanka jedne takve partije, čak tri decenije na samom vrhu srpske politike.

– Paradoksalno je – kako narod konstantno i namerno bira i glasa za one koji ga vode u propast. Ali, očigledno je da ovde imamo posla sa društvenom matricom. To nije moderan fenomen, već vrlo živ i prisutan i u prethodnih sto i više godina. Reč je o trajnoj političkoj pojavi na ovim prostorima. Dilema Istok – Zapad, vrednosti Zapadne Evrope naspram onih iz Rusije su trajne dileme. Ideološka matrica je ista. I uvek je pobeđivalo ono čega je SPS oličenje. Ovdašnje društvo je oduvek bilo siromašno i polupismeno. Imamo, dakle, politički fenomen dugog trajanja – ističe za Danas Branka Prpa.

Ona dodaje da građani svaku vlast tretiraju kao elementarnu nepogodu, da se sačuva živa glava i ono malo egzistencijalne sigurnosti.

– I to je pristajanje na takav usud politike. Oni koji su na vlasti su na vlasti i ja tu ništa ne mogu. Ja kao građanin ne vidim mogućnost da nešto menjam. Neverovanje u sopstvene kapacitete je odlika tog permanentnog stanja. Međutim, mi možemo da kritikujemo običnog čoveka zbog izostanka svesti o mogućnosti promene, ali gde je ta mogućnost, gde je i šta radi ta druga strana koja bi to trebalo da realizuje. Mi danas imamo tu drugu stranu, opciju, navodno demokratsku, proevropsku, zasnovanu na idejama humanizma, koja je jedna atomivizovana grupacija, i koja, pritom, sve više liči na one protiv kojih bi trebalo da se bori. Tako dobijamo izbor iz šupljeg u prazno – kaže sagovornica našeg lista.

Ona konstatuje da ta druga opcija nikada zapravo nije uspela da pobedi i nadvlada, odnosno da je na delu sve vreme, u proteklih sto godina, jedna ista bitka, a da su SPS i SNS danas samo rezultat takvog stanja, a ne uzrok nečega novog.

Prema rečima istoričara Milivoja Bešlina, SPS je nastao, pokazaće se, po naše društvo dosta tragičnom fuzijom dogmatskih i konzervativnih delova Saveza komunista Srbije sa, takođe, konzervativnom ideologijom srpskog nacionalizma.

– Krajem osamdesetih, rigidni deo srpskih komunista je želeći da se održi na vlasti, umesto delegitimisane komunističke ideologije prigrlio srpski nacionalizam kao novu i snažnu legitimacijsku matricu i pokazaće se još zadugo, vladajuću ideološku paradigmu u društvu. Iz sinkretizma ovih dveju elemenata nastala je fanatizovana ideološka platforma koja će biti pogubna po višenacionalnu jugoslovensku federaciju. Iz navedenog sinkretizma ostala je i jaka partijska mašinerija, kontrola medija i tajnih službi, što je sve skupa stavljeno u funkciju ratne politike sa ciljem stvaranja velikodržavne tvorevine. Tragične posledice ovih istorijskih procesa i jugoistočna Evropa i sama Srbija osećaju i živeće još zadugo – kaže Milivoj Bešlin za Danas.

Međutim, dodaje on, svi navedeni procesi nisu nastali pukom slučajnošću.

– Srbija je birajući antizapadni, antievropski i antiliberalni odgovor s kraja osamdesetih godina 20. veka izabrala put koji je objašnjiv u kontekstu njene moderne istorije. Kao i više puta tokom svoje novije istorije Srbija je i sa SPS-om na čelu umesto unutrašnjeg razvoja odabrala spoljnu ekspanziju. Velikodržavni projekat do danas nije umro. A SPS je, uprkos apsolutne naprednjačke vlasti, u stvari i danas srce sistema koji razara i društvo i državu – napominje sagovornik Danasa.

Govoreći o lideru SPS Ivicu Dačiću i odgovarajući na konstataciju da se on u ovdašnjem društvu smatra „uspešnim“ političarem, Bešlin ukazuje da istorijska valorizacija svakog političara počinje od kvaliteta života građana, širenja polja slobode, jačanja društva, modernizacijskih učinaka u svojoj epohi itd.

– Imajući u vidu ove objektivne i ako smem reći univerzalne parametre, Dačić se ne može nipošto smatrati uspešnim političarem. Ako se kvalitet života poboljšava samo njemu i njegovom najbližem okruženju, a svima ostalima opada, kako takvog političara možemo opisati kao uspešnog?! Uz to, Dačićevi nediplomatski metodi tamo gde se traži diplomatsko umeće, njegova demagogija i kafanski pristup tamo gde situacija nalaže mudrost i odmerenost kao i veća okrenutost interesima režima u Kremlju nego vlastite zemlje ne čine ga po bilo čemu reprezentativnim i adekvatnim da nastavi sa obavlja tako važnu funkciju kao što je šef diplomatije – zaključuje Milivoj Bešlin za Danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari