Srpski inženjer koji je bio deo tima misije Apolo 11: Moramo dalje u svemir 1Foto: FoNet Ognjen Stevanovic

Mora vam biti jasno da mi na početku projekta nismo imali ni gde da radimo, bukvalno.

Nisu postojale prostorije u kojima bi bilo moguće sagraditi svemirski brod tih dimenzija. Tako da smo morali da krenemo od toga da najpre napravimo ogromne strukture u kojima bismo ga polako sastavljali iz delova. U to vreme, ne samo da nije postojala takva zgrada u kojoj ste mogli da stavljate i povezujete lunarni modul sa komandnim, a sve zajedno sa raketom – nego još nije postojala ni raketna rampa sa koje se tako nešto moglo lansirati.

Nismo imali nijedan centar za kontrolu misije, koji bi pratio let, ništa od toga nije bilo. Sve smo to morali simultano da osmislimo i izgradimo, i u tome smo bili prvi – mada je određena količina tehnologije postojala u to doba, i mogli smo da je upotrebimo, ništa od svega toga nije bilo specijalno napravljeno da bi lansiralo čoveka u svemir, bilo u orbitu ili do Meseca, i nismo znali kako će se ponašati. Počeli smo ni od čega – svedoči o uzbudljivoj priči leta na Mesec svemirski inženjer ovdašnjeg porekla Dejvid Vujić.

U novom dokumentarnom filmu „Apolo 11“ (2019, režija: Tod Daglas Miler/Todd Douglas Miller, na osnovu arhivskog materijala) vidimo kako se na kraju misije, izlazeći iz karantina posle istorijskog leta, Nil Armstrong lično i posebno zahvaljuje svima koji su napravili prevozno sredstvo što ih je odvelo na Mesec. Jedan od njih bio je i Dejvid Vujić (David Vuich), stručnjak srpskog porekla, zadužen za vitalno važnu koordinaciju rada između proizvođača svemirskog broda i NASA kao naručioca.

Inspirativni osamdesetpetogodišnjak podelio je sa nama svoja iskustva vezana za ostvarenje projekta Apolo, na ovdašnjoj premijeri filma u Domu omladine Beograda prethodne subote, 20. jula (organizacija: Ambasada SAD), tačno na veče kad je pre pedeset godina pomenuti najslavniji astronaut načinio prvi korak na drugom nebeskom telu. Bila je to prilika da se setimo učesnika najveće avanture svih vremena, nekih od sedam viđenih srpskih inženjera koji su radili kao deo tima, Nikole Tesle, ali i naših velikana džeza.

* Kako ste došli do prilike da radite u okviru projekta Apolo?

– Početkom šezdesetih sam upravo izašao iz vojske, i čuo da postoji mogućnost da se radi u novoj firmi „North American Aviation“, pa sam se zaposlio u njihovom odeljenju za razvoj elektronskih sistema, pre svega za navođenje projektila – naše odeljenje je izradilo prva integrisana kola. Kad je NASA dobila na javnoj nabavci priliku da napravi Apolo, mnogi od nas su prebačeni u odeljenje svemirskih istraživanja, i ja sam u njemu ostao dok projekat nije kompletiran.

* Kako je uopšte napravljen tim koji je stvorio Apolo program?

– Posao je počeo 1962, i moram reći da su – čim smo shvatili da smo ga dobili – svi u firmi bili u stanju panike! U to vreme, niko ništa nije znao kako se te stvari rade, a odjednom smo dobili zadatak da konstruišemo i izvedemo nešto što niko od nas nikad nije ni zamišljao: sistem zasnovan na raketi i pratećim aparatima, posebno napravljenim da bi se čovek poslao na Mesec ili u njegovu orbitu. Na početku smo dakle seli zajedno, pogledali se, a sve što smo imali ispred sebe bio je – čist list papira.

Potom smo objavili oglase u novinama, na radio-stanicama i konačno televiziji, pozivajući sve naučnike, inženjere i menadžere koji imaju avanturističkog duha i žele da budu deo nečeg novog, da nam se priključe. Na kraju je oko 400.000 ljudi radilo u timu, ali se računa da su oko 20.000 bili podugovarači sa raznih fakulteta i privatnih firmi, koji su svi udružili napore da se reše određeni specifični problemi, po oblastima. Tako da smo, paralelno, imali ogroman dodatan projekat regrutovanja talenata koji su bili voljni da učestvuju u poduhvatu slanja i vraćanja čoveka sa drugog nebeskog tela.

* U svakom timu neko mora da donosi konačne odluke. Kako je rešavanje problema izgledalo kod vas, kad bi došli na neku raskrsnicu?

– Zapravo, odluke su svi donosili. Bitno je bilo održavati dobru, pozitivnu komunikacija sa NASA, kao i sa podizvođačima koji su dizajnirali i gradili delove svemirskog broda. Mi smo u svakom trenutku morali da znamo gde smo kad je u pitanju svaki detalj izgradnje, a ključni čovek u tome je bio Milojko Majk Vučelić, koji je zbog svog talenta održavao ne samo komunikaciju sa NASA nego i lično sa astronautima, kao direktor sektora sistemskog inženjeringa. Ali, bilo je izuzetno važno da svi učestvujemo u procesu donošenja odluka, jer je svako odgovarao za svoj sistem ili podsistem.

* Da li ste se viđali sa astronautima tokom rada?

– O, svakako, i to vrlo često, na sastancima koji su se zvali „kritička analiza dizajna“. Mi smo diskutovali na njima sa NASA u vezi sa svim što se ticalo dizajna i konstrukcije, kao i načina rukovanja i upravljanja određenim delovima svemirskog broda, te su na nekim sastancima sedeli i astronauti. Srećan sam što mogu da kažem da su od njih, Gordon Kuper i Pit Konrad postali moji bliski lični prijatelji. To su izuzetni ljudi i to sam pričao i deci koju sam sreo ovde u Srbiji: odakle god da dolaziš, važno je da imaš viziju i da se usmeriš na njeno ostvarenje. Kuper je tako rođen u indijanskom rezervatu u Oklahomi, došao je dakle pravo niotkuda, i u životu nije imao ništa. Imao je tu sreću da zahvaljujući talentu dobije obrazovanje na koledžu, te da se posle zaposli u vojsci i odatle bude regrutovan za astronautski program. Bio je duhovit, harizmatičan, i što je najvažnije – obožavalac Nikole Tesle. Kad smo otišli u penziju, Gordon je okupio ekipu inženjera i skupio novac za projekat kojim su neki Teslini nacrti doživeli novo vrednovanje i realizaciju.

Imao sam priliku da podrobno pričam i sa Oldrinom i sa Kolinsom, koji su leteli u Apolu 11, i pre i posle misije. Ne samo da su bili dirnuti činjenicom da su naši zajednički napori uspeli, nego sam čuo kako je to tamo izgledalo, u poređenju sa onim što smo očekivali – na primer, tokom priprema misije, svi su se pribojavali toga što u stvari ne znamo kakvih je karakteristika tlo na koje ćemo sleteti. Prvobitno smo planirali da astronautima damo konopac kojim će se spustiti iz lunarnog modula na površinu Meseca, međutim, oni su nas molili da im dogradimo merdevine, tako da mogu nežno da stanu na nju, umesto da skaču u nepoznato. Plašili su se da će da potonu u nešto… mnoge brige koje su iznosili – bile su više stvar za anegdote, ali smo ih sve raspravili direktno sa njima.

* Kako se sećate 20. jula 1969, dana sletanja na Mesec?

– Ja sam te trenutke zapravo doživeo u konferencijskoj sobi u našem dizajnerskom centru u Kaliforniji, sedeći u ogromnoj fotelji i gledajući prenos. Bilo nam je odmah jasno da smo sve kritične momente koji su iznikli tokom projekta prevazišli i da sve teče glatko. Tog dana me je inače lokalna televizija pitala da li se plašimo neuspeha – i ja sam morao da ih podsetim da su uslovi pod kojima smo uopšte dobili priliku da radimo na ovom projektu bili ekstremno rigorozni: mi smo morali da garantujemo preciznost i uspeh misije do nivoa od 99%, bezbednost posade do nivoa od 99,9%, i nivo rizika od 1:1000 kad je u pitanju mogućnost katastrofalne nesreće. Tako da smo u sistem morali da ugradimo nivo pouzdanosti, koji do tad nikad nije bio ugrađen u neki sličan.

* Kakva je budućnost svemirskih istraživanja?

– NASA je smanjena na malu kancelariju trenutno. Posle misije Apolo, glavni zadatak bio je Spejs šatl, odnosno program stvaranja privremene orbitalne stanice i putovanja do nje, a kad je i to završeno, nova administracija više nije želela da troši ogroman novac za ovu namenu. U međuvremenu su druge nacije izgradile svoje projekte prisustva u svemiru – sadašnja administracija u Vašingtonu želi da ponovo pokrene svemirski program, i postoji namera da se u sledećih pet godina ozbiljno radi na izgradnji stanice na Mesecu. Potrebno je popravljati ili zameniti u svemiru teleskop „Habl“ koji nam je doneo toliko mnogo novih saznanja. Tako da i budućnost NASA danas izgleda bolje.

Postoje dva razloga zbog kojih moramo dalje u svemir: pre svega mi nemamo pojma kakva je priroda mimo naše atmosfere, osim određenog broja saznanja koje smo doneli sa Meseca, i nedavno sa Marsa. Možda postoje druge planete do kojih se može stići, a da obezbeđuju neke odgovore za nas. Drugi razlog je: ovladavanje novim tehnologijama koje posle imaju primenu u komunikaciji, transportu i zdravstvu – što se sve desilo posle misije Apolo. Ići preko granica mogućeg u tom smislu jeste smisao svemirskih istraživanja.

Nesuđeni džez muzičar

– Kao mlad, dve stvari sam radio dobro – igrao američki fudbal, što mi je omogućilo stipendiju za koledž, i svirao udaraljke. Tokom studija me je čuo upravnik Simfonijskog orkestra u Pitsburgu, i pomogao mi da se razvijem svirajući klasiku i džez sa big bendovima. Tako sam sreo Dona Rejdera, vodećeg trubača u sastavima Kaunta Bejzija i Majnarda Fergusona – njegovo pravo prezime bilo je Radesović, poreklom iz Like. Kasnije sam upoznao i DŽoa Pasa, legendarnog gitaristu, koji je takođe srpskog porekla, a svoj jedinstven stil je razvio gledajući kako njegov otac svira tamburicu. Oni su mi bili inspiracija i zbog toga što se očigledno nikad ne zna gde ćeš naći nekog Srbina!

Kad sam u Jugoslaviji bio početkom sedamdesetih, da prvi put obiđem svoje pretke u mestu Okučani u Slavoniji – otišao sam u Beograd da čujem Big Band RTS, kog je vodio Vojislav Simić i uživao sam u svirci i upoznavanju sa njim. Ali, neobična stvar tek me je čekala – otišao sam na crnogorsko primorje, i tamo, na džez festivalu u Kotoru u hotelu „Fjord“ – imao čast da upoznam Duška Gojkovića. Pozvao me je da probam da sviram sa njima, dopalo mu se, i tako su me angažovali za par koncerata, haha – u sastavu su bile takve veličine kao što su Duško Gojković na trubi, Mića Marković na saksofonu, DŽimi Stjepan Stanić na kontrabasu i kao vokal, Vlada Vitas na klaviru, te Rade Nafta Milivojević na bubnjevima. Sa mnom je bio prijatelj Don Erjavec, poreklom iz LJubljane, i mi smo se tu pojavili kao gostujući strani muzičari – bila je to sjajna avantura, koje se sećam sa velikim oduševljenjem, posebno zato što nisam imao pojma šta me čeka kad se vratim u zemlju mog porekla.

Tesla je sa nama

– Kad pogledamo unazad, ogroman broj rešenja do kojih smo došli praveći Apolo 11 zapravo je i dalje u opticaju ili je u korenu savremenih tehnoloških rešenja, ne samo kad je reč o svemirskim istraživanjima. Krenuli smo iz jednog sveta u kome je tranzistor bio novotarija, a završili sa integrisanim kolima, koja su otvorila put sadašnjim uređajima veličine malog prsta. Da stvar bude zanimljivija, skoro sva ta rešenja zasnivaju se na viziji i radu naših naučnika – Nikole Tesle i Mihajla Pupina. Verujte, mi smo njihove ideje držali na tabli na kojoj smo crtali i tražili rešenja za naše probleme kad smo pravili misiju Apolo. Ne samo Gordon Kuper, nego i drugi astronauti, smatrali su Teslu za inspiraciju, čak su imali i uzrečicu „Tesla je u kabini“ („Tesla is in the cockpit“), u smislu: Tesla je sa nama – kao neku vrstu podsticaja – priča Dejvid Vujić.

Houston, we have a problem

Predavanje „Apolo 11: prva misija sletanja na Mesec (16 – 24. jula 1969) – U duhu Nikole Tesle i Mihajla Pupina“ održaće Dejvid Vujić danas u 10.30 u Svečanoj sali SANU. Reč je o jednom od brojnih programa Ambasade SAD organizovanih u cilju obeležavanja 50 godina od sletanja na Mesec.

Poznato je da je čuvenu rečenicu „Houston, we have a problem“ izgovorio astronaut DŽon Svajgert, kada je 1970. godine, tokom misije Apolo 13, kontrolnom centru NASA u Hjustonu prijavio problem kratkog spoja u letelici. Međutim, malo je poznato da je tu dramatičnu poruku primio upravo Dejvid Vujić, inženjer koji je bio odgovoran za povezivanje programa u okviru Rokvel, NASA i ostalih kompanija koje su učestvovale u izradi objekata u okviru Apolo misije. Pored Vujića u Apolo programu učestvovali su i: Slavoljub Vujić, Milojko Vučelić, Danilo Bojić, Pavle Dujić, Petar Galović i Milisav Šurbatović. Direktan prenos predavanja može se pratiti na sajtu SANU.

NASA u Petnici

Povodom obeležavanja pedesete godišnjice sletanja Apola 11 na Mesec, Petnica je u petak, 19. jula, bila domaćin Dejvidu Vujiću. Govoreći pred oko 130 srednjoškolaca i studenata učesnika redovnih programa, ali i međunarodnog programa PI, koji dolaze iz 15 zemalja sveta, Dejvid Vujić je između ostalog poručio: „Verujte u sebe i radite na svom uspehu. Istrajavajte u svom radu i interesovanjima. Imate sreće da imate ovakvu instituciju koja vam daje dodatno obrazovanje i izdvaja vas od svih drugih.“ On je rekao i da su i njih sedmorica iz grupe „Srpskih Apolo 7“ počeli bez ičega, da su bili uporni, i da su došli do zvezda. „Bez obzira odakle da dolazite važno je da znate šta želite, i da radite na ostvarenju svojih snova. Tako ćete uspeti“, naglasio je Vujić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari