Tito je sve znao i rekao: "Manite to, idemo dalje" 1

Nama je najvažnije da se mi iz ovoga elegantno izvučemo, rekao je na sastanku tadašnjeg državnog vrha u aprilu 1986. moćni šef jugoslovenskih službi bezbednosti Stane Dolanc.

Potreba za tom „elegancijom“ nastala je iz velike političke neprijatnosti povezane s karijerom ranijeg generalnog sekretara UN, austrijskog diplomate Kurta Valdhajma.

NJen veliki i veoma važan deo dešavao se i u tadašnjoj Jugoslaviji. Pre nekog vremena, na Beogradskoj nedelji dokumentarnog filma, prikazan je film austrijske rediteljke Rut Bekerman „Valdhajmov valcer“. Ovaj film proglašen je najboljim na prošlogodišnjem Berlinskom festivalu u kategoriji dokumentarnog filma. Rediteljka je u razgovorima u Beogradu nekoliko puta rekla da se iz filma može shvatiti kako se istorija prepravlja u skladu s trenutnim potrebama. I na ovom slučaju, to je sasvim jasno.

„Radio kao prevodilac“

Velika kontroverza povodom biografije tadašnjeg generalnog sekretara UN i potonjeg predsednika Austrije Kurta Valdhajma koja je počela sredinom osamdesetih traje do danas s nesmanjenim interesovanjem. Kurt Valdhajm bio je generalni sekretar Ujedinjenih nacija od 1972. do 1981. i predsednik Austrije od 1986. do 1992. godine. Valdhajmova nacistička prošlost u periodu 1941-1945. godine bila je predmet mnogih rasprava među istoričarima i ekspertima koji se bave istorijom 20. veka posebno zbog izbora na mesto generalnog sekretara UN. U vezi s tim Valdhajm je 1986. izjavio da je radio kao prevodilac i da nije bio upoznat, niti uključen u nacističke zločine. On je bio angažovan na strani Vermahta od 1941-1945. godine u Italiji, Grčkoj, Bosni i Hercegovini, Albaniji i Srbiji. Valdhajm je umro 2007. u 88. godini.

NJegova posleratna karijera počela je kod nekadašnjeg austrijskog ministra spoljnih poslova i kancelara Karla Grubera, kome je bio „desna ruka“ i šef kabineta. Na položaj ministra spoljnih poslova Austrije doći će i sam nešto kasnije. Nakon četiri godine bio je jedan od kandidata za položaj generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Sigurno je da su već tada sve zemlje, stalne članice Saveta bezbednosti, bile upoznate s detaljima njegove biografije. Nesuglasice među njima izbacile su ga kao favorite među kandidatima, da bi zatim on bio i izabran.

Posle dva mandata na čelu UN, Valdhajm je nameravao da se kandiduje za predsednika Austrije. Jugoslavija se našla isturena u ovom slučaju, jer ga je stavila na listu ratnih zločinaca odmah posle rata i to veoma brzo zaboravila.

U jugoslovenskoj javnosti su se, nakon Valdhajmove odluke o kandidaturi pojavili dokumenti iz Valdhajmovog dosijea, koje je državni vrh diskreditovao kao netačne i falsifikovane. Istina je bila, međutim, posve drugačija.

Isti taj državni vrh je godinu dana ranije, već je raspravljao o svemu tome. Od tada, pa sve do danas, ostalo je misteriozno kakav je bio pravi stav vrha tadašnje Jugoslavije, šta je on znao, a šta nije o „slučaju Valdhajm“. U prilici smo da na osnovu originalnih dokumenata iz tadašnje rasprave potvrdimo da je jugoslovenski politički vrh znao sve što je trebalo o tome da se zna, ali da je nadvladala potreba za „elegantnim izvlačenjem“.

Jugoslovensko odlikovanje

Jugoslovenski vrh trebalo je da pronađe prikladno obrazloženje kako se i zašto to dogodilo. To je učinio sam Tito, kada je upoznat s činjenicom da je Valdhajm na jugoslovenskih ratnih zločinaca. „Manite to!“, rekao je on. Tito je odlikovao Valdhajma odmah po njegovom stupanju na čelo UN visokim jugoslovenskim odlikovanjem, Ordenom jugoslovenske zastave. Paradoksalno je da je Valdhajma više decenija pre Tita, u 1942. odlikovao i ustaški poglavnik Ante Pavelić.

Na razgovoru s državnim vrhom, centralni problem najbolje je definisao Stane Dolanc. Trebalo je da „prevaziđeno problem da smo Valdhajma proglasili ratnim zločincem, a da ga nismo tražili, nego smo ga čak i odlikovali“. Najpre je Stane Dolanc rekao da se vodila „duga diskusija“, ali da se stvari „menjaju, razvijaju“.

Pošto ceo dosije nije bio objedinjen, posebno dosijea 714. divizije u kojoj je bio Valdhajm, „ali da u tim dosijeima nema ništa posebno“, kako je rekao Josip Vrhovec, koji je potvrdio da je video taj dosije. Ovome se usprotivio Dolanc, koji je naveo da postoje drugi dokumenti u Vojnom arhivu koje je „lično potpisivao“ Valdhajm. Zbog toga je zatražio da se svi dokumenti objedine, prevedu i da se odredi grupa ljudi koja bi radila na tome i da pripremi javno istupanje. Predložio je da to bude diplomatski urednik Tanjuga. U tom istupanja, isključivo bi se predstavila faktografija kojim bi se (ili, kako je Dolanc rekao), „kojom bismo se mi elegantno izvukli iz toga“.

Predlog Dolanca

„Naime, da kažemo da jeste proglašen ratnim zločincem na osnovu toga i toga, međutim da se kasnije odustalo iz takvih i takvih razloga od traženja izručenja, da je obuhvaćen amnestijom 1962. ali da opišemo šta je radio. Na taj način bismo prevazišli i odlikovanje, pet-šest prijema kod predsednika Tita itd“, rekao je Dolanc.

On je obavestio ostale članove kakav je zaključak državnog vrha: „Zaključeno je da nama nije u interesu da Valdhajm postane predsednik Austrije. Mnogo se razmišljalo o tome da li da idemo na kontakt s nekima od socijalista i da vidimo šta oni misle“. On je produžio izjašnjavanje do ponedeljka, dok iz Ministarstva spoljnih poslova ne bude stigla celokupna dokumentacija.

Tadašnje predsednik Predsedništva Lazar Mojsov, koji je bio predsedavajući Generalne skupštine UN u vreme dok je Valdhajm bio generalni sekretar UN, dodao je da se tog dana očekuje izjava austrijskog predsednika Rudolfa Kirhšlegera, da su se pokrenuli jevrejski odbori u Grčkoj, pa bi to moglo da olakša neprijatnu situaciju u kojoj se Jugoslavija našla.

Dolanc je definisao da su „napisana“ tri razloga koja bi trebalo da objasne zašto Jugoslavija nije tražila osobu koju je proglasila za ratnog zločinca, već ga je odlikovala i blisko s njim sarađivala. „Prvi je zato što smo imali drugih, većih problema, drugi ne znam, a treći je balkanski javašluk.“

Mitja Krajger iz Slovenije rekao je da iza svega toga je Informbiro, jer je onda bila 1948. i zaboravljeno je.

Ovakvu ocenu nije podržao sam Dolanc. Rekao je da mu je visoki slovenački funkcioner Sergej Krajeger pričao da je Valdhajm bio u Jugoslaviji kada je primio odlikovanje. Tom prilikom kod Tita se razgovaralo i o Valdhajmovoj prošlosti. Nije rečeno da je bio na listi ratnih zločinaca, nego da je kao nemački oficir ratovao u Jugoslaviji. Tito je tada rekao: „Manite to! Idemo dalje.“ Krajger je sedeo pored Valdhajma na ručku i preneo Dolancu da se sve vreme neprijatno osećao.

Krajger, koji je bio na sednici, potvrdio je ovo i dodao da u Ministarstvu spoljnih poslova ima ljudi koji to znaju. „Znaju od 1948. godine“, dodao je on. Dolanc je odmah zatražio da budu kažnjeni, „jer to pitanje nisu postavili, ako su znali da je proglašen ratnim zločincem“. Krajger je pokušao da ispravi svoju misao, pa je rekao da „nije to, ali da je to, da je bio u Jugoslaviji, da je ruski špijun, svašta se pričalo“. Dolanc je ponovo zatražio da se treći način „da se mi iz svega toga elegantno izvučeno“.

Iako su decenije prošle od tada do danas, i bez obzira na sve ovo što se danas manje – više sve zna o Kurtu Valdhajmu, gotovo je sigurno da neki delovi Valdhajmovog jugoslovenskog dosijea, zbog svoje delikatnosti, nikada neće biti dostupni javnosti.

Valdhajm i CIA

U dokumentima CIA nalazilo se pismo jednog istočnonemačkog izdavača koji je navodio da je Valdhajm služio kao pomoćnik nemačkom generalu Helmutu fon Panvicu na Istočnom frontu koji je zapovedao jedinicom ruskih kozaka koji su se borili na strani Nemaca na ruskom frontu. Drugi izveštaj je navodio da je Valdhajm komandovao specijalnom jedinicom koja je delovala u ruskoj pozadini kada su ga Rusi zarobili.

Prema tom dokumentu, Sovjeti su ga oslobodili, dok su streljali druge oficire, koje su optuživali za ratne zločine, poput Fon Panvica, „Valdhajm nikada nije zaboravio šta su Sovjeti uradili za njega, a to može da objasni njegovu naklonost prema SSSR“, navedeno je u dokumentu CIA.

Centrala CIA, međutim, odbacila je ove izveštaje. U poruci iz Vašingtona upućenoj u decembru 1981. različitim ispostavama CIA u svetu, CIA je ponovila standardne činjenice iz Valdhajmove biografije: „Činjenica da je Valdhajm imao državnu karijeru 35 godina, a da nije obeležen zbog povezanosti s nacistima, ukazuje da ovakve optužbe nemaju osnova“, navela je CIA. Ona je ovu ocenu o njegovim vojni aktivnostima držala sve do sredine osamdesetih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari