Samo jedna u 10 investicija u Srbiji visokotehnološka 1Foto: BETAPHOTO/ DRAGAN GOJIC

Još 2017. godine prilikom pisanja ekspozea Ana Brnabić imala je u vidu da radnointenzivne investicije ne mogu da obezbede značajniji razvoj, objasnila je premijerka pre dva dana okupljenima na Kopaonik biznis forumu.

Osim toga, pad nezaposlenosti ispod 10 odsto dovodi u pitanje održivost tih investicija, jer – bar se na Kopaoniku tako moglo čuti – skoro u svim sektorima nedostaje ljudi, ne samo visokoobrazovanih već i kvalifikovanih radnika.

Iako je nezaposlenost na najnižem nivou od kad se meri, moglo se čuti na Kopaoniku, da je oko dve trećine nezaposlenih u stvari nezaposlivo, da niti traže niti će ga naći. U takvoj situaciji postavlja se pitanje modela privlačenja investicija koji je u Srbiji do sada rezultirao uglavnom dolaskom fabrika niskih tehnologija koje proizvode malu dodatu vrednost i baziraju se na subvencijama i jeftinoj radnoj snazi.

Prema rečima Milorada Filipovića, profesora na Ekonomskom fakultetu, u javnosti, ne samo među ekonomistima, stvara se kritična masa koja smatra da nam nisu potrebne radnointenzivne investicije koje zapošljavaju hiljade ljudi sa platama od 30.000-40.000 dinara.

„Moramo se usmeravati na visoke tehnologije, bilo domaće bilo strane investicije, jer jedino to može dovesti do dugoročnog rasta od pet ili više odsto“, smatra Filipović.

On podseća da je uredba o privlačenju investicija promenjena 2018. godine i u njoj su uvedene promene koje su ekonomisti predlagali, pre svega da se investicije diferenciraju prema nivou tehnološkog razvoja i prema regionu, da se razlikuju one koje idu u velike gradove, a takvih je 75 odsto do sad i one koje idu u nerazvijena područja.

„Ipak i dalje to nije diferencirano, mora biti napravljena veća razlika između investicija, kako bi se više ulagalo u digitalnu transformaciju. Do sada smo mahom imali investicije u u tehnologije niskog razvoja, sa niskom dodatom vrednošću. Ti investitori dolaze zbog jeftine radne snage, jer većina tih ugovora predviđa platu 20 odsto veću od minimalca, a to je oko 300 evra. Takođe računaju na jeftine resurse, kao što je električna energija i bescarinski tretman EU i ruskog tržišta“, napominje Filipović, dodajući i da nije zanemarljiva stavka zaštita životne sredine koja se rigorozno sprovodi na zapadu zbog čega investitori dolaze u zemlje gde im se gleda kroz prste, posebno ako imaju širi društveni uticaj ili zbog velikog broja zaposlenih ili uticaja na BDP ili izvoz.

Opet s druge strane, pitanje je da li bi ti investitori i došli u Srbiju ako bismo se pridržavali propisa „, jer mi nismo u situaciji da namećemo rigorozne uslove investitorima“, kaže Filipović dodajući da kod nas od deset investicija možda jedna bude u visoke tehnologije.

I LJubodrag Savić, koji predaje ekonomiku industrije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, ističe da Srbija nije u poziciji da bira, „već biraju nas“.

„Naš interes je bio da smanjimo nezaposlenost i da se razviju nerazvijeni krajevi i u kratkom roku to je u redu. Mi smo sada u poziciji da se nezaposlenost smanjuje i to ne samo zbog investicija, nego zbog negativnog prirodnog priraštaja i odlaska ljudi iz zemlje“, objašnjava Savić, dodajući je ipak problem kod takvog modela što ne gleda na dugi rok.

„Naš problem je što nemamo mnogo srednjetehnoloških proizvoda, a jako malo proizvoda visoke tehnologije. Nema ozbiljnog razvoja ako ne preokrenemo strukturu proizvodnje. Predstoji nam prelazak na viši nivo industrijskog razvoja, a to je jako teško. Nemamo sposobne radne snage, ne samo izvršioce nego ni ljude koji će da se bave naukom i inovacijama. To je posledica što smo već dugo u procesu deindustrijalizacije. Teško je napraviti kvalitativni skok, a pri tome ne mogu se preskakati stepenice u razvoju“, kaže Savić.

On napominje i da je problem sistem u kome se političari bore za mandat od četiri godine, a industrijalizacija traje sedam do 10 godina, jer puno traje obučavanje ljudi, angažovanje kapitala, istraživanje i razvoj, jer poenta je da se napravi kvalitetniji i jeftiniji proizvod od drugih.

„Kad se ljudi bore za četvorogodišnji mandat, nemaju interes da čekaju na rezultat jednu deceniju. Ovako otvore se fabrike, ljudi dobiju posao i glasaju za njih“, objašnjava Savić.

Poslednjih godina imamo dolazak nekih sofisticiranijih investicija kao što je istraživački centar Kontinentala ili nedavno započeta gradnja fabrike čokolade Bari kalbo za koju se najavljuje da će biti istraživački centar.

S druge strane imamo brojne fabrike kablova i drugih jednostavnih autokomponenti (17,7 odsto SDI je u automobilsku industriju), a najavljuje se ili je započeta i gradnja dve fabrike automobilskih guma. Ovo je posebno zanimljivo, jer proizvodnja guma koliko god se koristile savremene tehnologije važi za prljavu industriju, a premijerka se u svom govoru na Forumu osvrnula i na to da sofisticirani investitori neće da ulažu u zemlju koja ne vodi računa o ekologiji i zelenoj ekonomiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari