Zdravlje na 35% 1

Prošle nedelje usvojena su dva zakona koja će ozbiljno uticati na stotine hiljada ljudi svake godine, a koja, čini se, prolaze prilično ispod medijskog radara.

U pitanju su Zakon o zdravstvenom osiguranju i Zakon o zdravstvenoj za{titi, kojima je propisano da od sada svako ko se ne odazove na poziv za preventivni lekarski pregled mora da plati do 35 odsto cene lečenja, ako kasnije oboli od bolesti čija je dijagnoza obuhva}ena tim pregledom. Da li je to dobra ili loša stvar?

Prva reakcija verovatno je odbojna, jer – zašto bismo dodatno plaćali za uslugu koju smo već platili preko doprinosa za zdravstveno osiguranje i drugo, zašto bi država odlučivala o tome šta će odrasli ljudi raditi sa svojim zdravljem. Tu je i niz drugih dilema, poput toga šta će biti ako neko nema novca da plati lečenje, da li će mu biti odbijena medicinska pomoć ili će mu posle lečenja država poslati izvršitelje. Ili će čovek prosto odlučiti da ne ide u bolnicu da ne bi sebi i svojoj porodici nametnuo trošak. Dakle i bukvalno, da li će neki ljudi umreti ili živeti bolesni i povređeni zbog toga što nisu otišli na skrining pregled?

Pa ipak, kada se pogledaju zakoni i čuju obja{njenja Ministarstva zdravlja, čini se nedvosmislenim da je u pitanju dobra odluka.

Prvo, ciljani preventivni pregledi su izuzetno efikasni. Prema podacima Batuta, u Srbiji na 100.000 žena, njih 65 oboli od raka dojke. Međutim, na poslednjim skrining testovima, rak je dijagnostikovan po stopi od 370 slučajeva na 100.000 pregleda. To govori u prilog tome da lekari dobro ocenjuju ko je u rizičnoj grupi i da se odlazak na pregled isplati. Odlazak se takođe isplati i doslovno, pošto je lečenje bolesti otkrivenih u ranijoj fazi po pravilu znatno jeftinije nego u kasnijoj, uz bolje šanse za oporavak.

To je posebno bitno u Srbiji u kojoj su ukupna sredstva raspoloživa za zdravstvo nedovoljna. Drugačije rečeno, ako se bolest kod jednog čoveka otkrije u ranoj fazi, ostaće više novca za lečenje drugog čoveka pa ćemo svi biti zdraviji. Time je uspostavljen dovoljan javni interes za uvo|enje “obaveze” odlaska na skrining. Ali, budući da svako ima pravo da radi sa svojim telom šta hoće, država nije propisala ni obavezu ni kaznu za one koji se ne odazovu na skrining. Plaćanje dela računa za lečenje je prosto razuman uslov u “polisi zdravstvenog osiguranja” za slučaj da osiguranik svojim ponašanjem svesno povećava rizik po svoje zdravlje – rizičnije ponašanje, skuplja polisa. Ko neće da ide na skrining za neku bolest, uvek može da plati 35 odsto cene svog lečenja ako kasnije od nje oboli.

Tu dolazimo do ključnog pitanja – da li država na ovaj način građane tera da o svom zdravlju razmišljaju kao o ekonomskoj odluci. Da li napuštamo dosadašnji koncept u kojem je lečenje – pravo i prelazimo na novi u kojem je lečenje – proizvod Siromašna osoba koja oboli od bolesti čije će lečenje (jer se nije odazvala na skrining) sama morati da plati recimo 20.000 evra, sa malim šansama za izlečenje, sada odustati od lečenja da joj deca posle ne bi ostala bez stana ili ona sama završila kao izlečeni socijalni slučaj?

Srećom, o ovome je razmišljao i zakonodavac, pa je predviđeno da ministar zdravlja utvrđuje najvi{i iznos participacije za svaku medicinsku uslugu, “vodeći računa da takav iznos ne sprečava osigurano lice da koristi zdravstvenu zaštitu”. Iako u zakonu to nije precizno navedeno, ministar zdravlja je više puta ponovio da nijednom licu neće biti odbijena medicinska usluga ako ne bude imao novca da je plati, a pošto je na njemu da bliže odredi način plaćanja participacije, ostaje nam da verujemo da će tako i biti.

Na kraju bi ipak čitava zamisao, koja za cilj nema da naplati tih 35 odsto, nego da ljude podstakne da se pregledaju, mogla da neslavno završi zbog lošeg praktičnog rešenja. Naime, zakonodavac je tehnološki ostao u sredini prošlog veka. Gra|ani će se pozivati samo pismom upućenim na adresu na koju su prijavljeni, i nikako drugačije. Ako ne žive tamo gde im piše u ličnoj karti i niko im odande ne donese pismo, šta da se radi, sledi 35 odsto, i još gore, možda sledi neotkrivena bolest. Zašto se pozivi uz to pismo ne bi slali i SMS-om? Da li je baš toliko teško okrenuti telefon pacijenta? O mejlu ili ne daj Bo`e Viberu, da i ne govorimo.

Kad već jurimo ka digitalizaciji, jedan SMS bi bio mali korak za Ministarstvo zdravlja, ali veliki za zdravstvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari