A šta su oni njima radili? 1Foto: Radenko Topalović

Počeo je novi rat, a Srbija se opet sakriva ispod kamena.

U iznenadnom i dobro isplaniranom napadu, Hamas je prvo ispalio najmanje 3.000 raketa na Izrael. A zatim oko 2.500 pripadnika Hamasa iz pojasa Gaze probijaju utvrđenu barijeru ili zid prema Izraelu. Ulaze u kuće, zgrade i kibuce, te nasumično masakriraju civile, ubijajući najmanje 1.400 ljudi. Među njima su i bebe, deca, žene i stari, kao i 260 mladih posetilaca muzičkog festivala. Stradao je i unuk poznatog Novosađanina i urednika muzičkog programa Radio Novog Sada, Dušana Mihaleka.

Pojavljuju se jezivi snimci prerezanih grkljana, oskrnavljenih tela, silovanja žena, i mrtve dece nad kojima se naslađuju pripadnici Hamasa. Sve uživo za Instagram. Sasvim očekivano – što je Hamas priželjkivao – Izrael je odmah proglasio rat, i započeo masovni vazdušni i kopneni kontranapad na Gazu u kojem je dosad stradalo najmanje 5.000 Palestinaca. Granatirana je i bolnica u Gazi, gde je stradalo više stotina palestinskih ljudi i dece (Izrael tvrdi da su ovu raketu ispalili islamisti).

TOPLA VODA

Dakle, sedmog oktobra je započeo oružani, brutalni i gnusni napad Hamasa na Izrael. Ali već osmog oktobra, započele su relativizacije i opravdanja ovog napada.

Omiljena mantra i taktika relativizatora srpskih ratnih zločina – „A šta su oni nama radili?“ postala je globalni fenomen ili trend. Pa onda osuđujemo zločine Hamasa, ali dodajemo sledeće – „A šta su oni (Izraelci) njima (Palestincima) radili?“. Zato što stvari nisu crno-bele (stvarno?), i postoje dve strane istog novčića (rupa na saksiji).

Sukob na Bliskom istoku je previše kompleksan (zaista?), i prenapučen istorijom i religijom (a koji nije?), dok zločina ima na svim stranama (otkriće tople vode). I tome metiljavo slično, pred prizorima krvoločnih ubistava, klanja i otmice dece, silovanja žena slomljenih nogu. Što svedoči jedino o iskrivljenom moralnom kompasu, brutalnom licemerju ili vrištećem neznanju.

U tom bunilu, nezahvalno zgodno je pogledati u činjenice, i raskrinkati popularne zablude. Prvo, Hamas nije nikakav pokret za „slobodu Palestine“, već islamistička i ultranacionalistička partija poput Šešeljevih radikala.

Hamas ne želi „oslobođenje Palestine“ već jedino da ubija Jevreje i da izbriše Izrael sa lica Zemlje (što piše u njihovim poveljama).

Drugo, pojas Gaze nije „zatvor pod otvorenim nebom“, iako jeste jedno od najmučnijih prostora na kugli Zemaljskoj.

Pogledajmo u geografsku kartu: pojas Gaze se graniči sa Egiptom, pa je i Egipat zatvorio svoje granice prema Palestini, strahujući od prodora Hamasa i palestinskih izbeglica.

Drugim rečima, Hamas je taj koji Palestince drži kao taoce (i koristi kao živi štit) u skladu sa svojom politikom terora. Nema slobode pod Hamasom ni za Palestince.

Treće, Izraelci nisu nikakvi okupatori ili kolonijalna sila – Jevreji su u ovoj oblasti živeli hiljadama godina. A Izrael se 2005. u potpunosti povukao iz pojasa Gaze. Tamo više nema izraelske vojske i policije, dok je Izrael nastavio da Palestincima obezbeđuje struju i vodu, sve do ovih odurnih napada.

STRAH I PANIKA

Četvrto, nije sasvim istinito i da Palestinci samo žele svoju nezavisnu državu i ništa više.

Politički predstavnici palestinskog naroda, glatko su odbili najmanje pet mirovnih i kompromisnih sporazuma o dve nezavisne države.

Prema istraživanjima javnog mnjenja (2014), 68 odsto stanovnika pojasa Gaze priželjkuje istorijsku Palestinu „od reke do mora“. A to znači od reke Jordan do Sredozemnog mora, odnosno – nestanak države Izrael.

Nažalost, danas i većina Izraelaca odbija rešenje o dve države, i što je recept za spiralu terorizma i etničkog čišćenja kojem prisustvujemo.

Peto, nema moralne ekvivalencije između brutalnog napada Hamasa i brutalnog kontranapada Izraela.

Hamas je mesecima planirao i počinio masakr nad izraelskim civilima, odnosno zločin protiv čovečnosti. To jest, Hamas nije želeo da osvoji teritoriju za Palestinu, već jedino da izazove strah i paniku, te poseje mržnju i ukine mogućnost za mir. I zato su pre svega napadali i otimali civile, žene i decu, i zato nisu prikrivali svoje zločine – već ih reklamirali po društvenim mrežama.

Šesto, jeste činjenica i da je život za mnoge Palestince na ivici nepodnošljivog. I da je Benjamin Netanjahu korumpirani diktator. Da Izrael decenijama tretira Palestince kao građane drugog reda (u najboljem slučaju), odnosno kao divlje životinje (u najgorem).

Nakon 7. oktobra, mnogi izraelski zvaničnici dehumanizuju Palestince nazivajući ih „zverima“ i „divljacima“, i ne pokazuju ni krušnu mrvu zabrinutosti za palestinske civile.

Pojas Gaze decenijama predstavlja humanitarnu katastrofu uživo zahvaljujući Izraelu, ali i zahvaljujući Hamasu, Fatahu, Egiptu, Jordanu i ostalim akterima.

U vaskolikom bezizlazu, ostaje pitanje da li su u takvim okolnostima Palestinci iz pojasa Gaze morali da glasaju za islamiste i radikale Hamasa ili nisu.

Uz istinu, umereni glasovi su prvi koji stradaju u svakom ratu. I verovatno su izraelski leci koji palestinskim civilima poručuju da za 24 sata napuste sever pojasa Gaze cinični, licemerni, i čine uvod u etničko čišćenje.

Međutim, u slučaju upada Hamasa u Izrael, nikakvih letaka upozorenja nije ni bilo. Razlog za onolika stradanja palestinske dece je i činjenica da ih Hamas koristi kao živi štit, da bi izazvao simpatije za svoje političke ciljeve. Dok niko ne poziva Hamas da pusti taoce i prekine sa raketiranjem Izraela, već jedino Izrael da smanji doživljaj.

Ali, gde prestaju činjenice i logika, počinju nacionalizmi i ideologija. Širom sveta, pa i u Novom Sadu i Beogradu, održavaju se propalestinske demonstracije. Njih danas podržavaju i levo-liberalni intelektualci, univerzitetski profesori i studenti, te razni ocvali i novopečeni hipici.

Na primer, oko 30 studentskih organizacija sa Harvarda potpisuju proglas prema kojem je „izraelski režim u potpunosti odgovoran za tekuće nasilje“. Ili jedno – „A šta su Izraelci njima radili?“. Pa će iz naftalina izvući marame arafatke kao simbole nekakve slobode i otpora. Nedostaju samo posteri Če Gevare i Noam Čomski.

Od Džudit Batler do Janisa Varufakisa, mnogi će nadri-levičari podržati Palestinu zato što sve na svetu posmatraju kao praiskonsku borbu između tlačitelja i potlačenih.

A pošto je Izrael moćniji od Hamasa, mora biti da je Izrael taj koji tlači?

Međutim, sve je to dimna zavesa i bezveze. Nisu internet borci za pravdu naročito zabrinuti za živote sirotih Palestinaca i njihove dece, koliko su zapravo – protivu Amerike i Zapada.

Za mnoge građane Srbije, i za belosvetsku akademsku levicu, Amerika je arhi-neprijatelj. Pa ako to znači svrstavanje uz teroriste koji masakriraju bebe, šta im teško da se svrstaju?

Dakle, stvari jesu komplikovane – osim kada nisu.

Sedmi oktobar 2023. je za Izrael bio kao 11. septembar 2001. za Sjedinjene Države, samo sedamnaest puta krvoločniji, ako uporedimo broj stanovnika (ili, kao da je u jednom danu i napadu stradalo 50.000 Amerikanaca). Bio je to najsmrtonosniji napad na Jevreje još od Holokausta. Zločinački napad Hamasa na Izrael zato zaslužuje nedvosmislenu osudu bez „Da, ali..“ i „A šta su oni njima radili?“

Uostalom, ako ćemo koristiti logiku pravedne odmazde u odbrani i zaštiti Palestine, razmislimo o sledećem.

Da li je onda zbog ratnih zločina Nasera Orića iz 1992. bilo ispravno poubijati 8.000 muslimanskih dečaka i muškaraca u Srebrenici 1995?

I da li je zbog ratnih zločina srpske vojske u Slavoniji i Krajini 1991. i 1992, bilo ispravno proterati više od 200.000 Srba iz Hrvatske 1995. godine?

Naravno da nije. Moguće je podržati mirovni plan o dve države, Palestine i Izraela, kao i ljudska prava (i državu) Palestinaca – i odlučno ustati protiv masakra i zločina Hamasa u isto vreme.

Moguće je odabrati stranu, umesto razvodnjavanja i plitkih relativizacija. Ali, tada je neophodno da poznajemo činjenice, umesto ideološkog navijaštva. I da lažnom arafatkom ne zasenjujemo prostotu svog antiamerikanizma i antisemitizma.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari