Cena budućnosti 1

Kada je britanski istraživač Džejms Kuk stigao na Uskršnje ostrvo u Polineziji 1774. godine, imao je šta da vidi.

Na stotine gigantskih, monumentalnih statua sa ljudskim likom – i gotovo totalni prirodni i društveni kolaps. Uskršnje ostrvo, ili Rapa Nui na lokalnom jeziku, nekada je bila bogata i prosperitetna civilizacija, iako je u pitanju najizolovaniji komadić nastanjive zemlje na planeti, posred Pacifika, poznatiji i kao „Pupak sveta“. Početkom 15. veka, ovo ostrvo brojalo je oko 12.000 ljudi, imalo je razvijenu društvenu strukturu, vračeve i poglavice, uz fantastično graditeljsko i kulturno umeće. Neke od ovih čuvenih statua ili figura („moai“), a koje su kao emotikon pristigle i u naše mobilne telefone, visoke su i po 10 metara, a teške i do 100 tona. Dok su od kamenoloma do obale, gde je u vazduh podignuto njih čak 288, prevožene bez točka ili životinja za vuču. Većina „gledaju“ ka unutrašnjosti ostrva i verovatno je u pitanju izraz političkog autoriteta i moći, dok simbolizuju duhove predaka. Međutim, u ovom fantastičnom poduhvatu, nalazio se i uzrok propasti civilizacije Uskršnjeg ostrva.

Naime, Ostrvljani ili Rapanuanci jednostavno su precenili svoje prirodne i društvene resurse. Pošto je za izgradnju i transport ovih statua bilo potrebno mnogo balvana i drvne građe, stanovnici su gotovo u potpunosti iskrčili svoje šume na ostrvu. Bez korenja palminog drveća, kiša i morska voda ubrzo izazivaju brutalnu eroziju tla, na kojem više ništa jestivo nije moglo da raste ili da se uzgaja. Ono što je nekada bio plodni i netaknuti raj na Pacifiku sa razglednice, postala je zakorovljena pustara bez i jednog palminog drveta. Nije bilo dovoljno drveća ni za kanue kojima bi stanovnici pobegli sa ovog „ukletog“ ostrva zahvaćenog spiralom katastrofe. Paralelno je tekao društveni kolaps, uz smrt 85% populacije od posledica gladi, građanskih ratova i rasprostranjenog kanibalizma („Meso tvoje majke mi je među zubima!“ bila je tipična psovka). Rapanuanci su ubrzo sami porušili većinu statua, besni na ove okamenjene „pretke“ koji su takav kolaps dopustili. Ili, pak, besni na same sebe? Uzgred, sve što znamo o nekadašnjem bogatstvu i slavi Uskršnjeg ostrva rekonstruisali su potonji arheolozi i antropolozi. Kada su evropski istraživači prvi put stigli na Ostrvo, na Uskrs 1722. godine, zatekli su tek nešto više od 2.000 preživelih „urođenika“ ili „divljaka“ koji su živeli na ivici egzistencije, u krajnje prostom ili „primitivnom“ društvu. I koji se više nisu ni sećali svoje nekadašnje bogate civilizacije, niti otkud uopšte ove proklete goleme statue među njima.

I sad, pre nego što počnemo da se sprdamo sa ovim neukim i „primitivnim“ stanovnicima „Pupka sveta“ koji su se ekološki samouništili, pogledajmo malo u – sopstveni pupak. I nama, kao i njima, prirodni resursi deluju potpuno besplatno, džabe i „na izvol’te“. Drveće, ribe, antilope, voda, vazduh ili sirova nafta, sve to nema jasno naznačenu cenu sa barkodom, osim toga koliko nas košta da ih „uberemo“ u supermarketu Mater Prirode. Sa stanovišta modernog ribolovca na bakalare u vodama Atlantika, bakalar je džabe (uz trošak da se dovezemo na otvoreno more, te nađemo i upecamo tu ribetinu). Ovo znači i da će drug ribolovac probati da ih upeca što više može, dok isto to smatra i svaki drugi pecaroš u okruženju. Nuspojava ovakve logike je tzv. „prekomerni izlov“, odnosno izvlačenje ribe iz vode brže nego što ista može da se razmnoži. Naša moderna civilizacija je slično uradila sa većinom „besplatnih“ resursa iz prirode, od čistog vazduha do pijaće vode, a koji su sada poput bakalara u Atlantiku ili palminog drveća na Uskršnjem ostrvu: počinju da se troše i da nestaju. Suština je u tome da sve ima svoju cenu, čak i kada se ista ne vidi na prvi pogled. Najbolji primer za to su fosilna goriva i prateće globalno zagrevanje. Uz jednu „malenu“ razliku: dok su Rapanuanci preteranom potrošnjom drveća uništili biljke, životinje i same sebe na jednom malenom ostrvu, industrijski Zapad i Istok prekomernom potrošnjom fosilnih goriva mogu da unište čitavu planetu Zemlju. Ukoliko prosečna globalna temperatura poraste za samo 2-3 stepena Celzijusa, kišne prašume u Amazonu postaće travnata savana, otopljeni led sa Arktika će potopiti i Amsterdam, Njujork i Šangaj, a 15-40% živih vrsta će nestati ili biti na ivici istrebljenja. Ako ovako nastavimo, na planeti Zemlji će verovatno preživeti samo četiri bubašvabe i Kit Ričards.

Glavno pitanje tada glasi: kako je moguće da smo ovako kratkovidi? Stotinu mu održivih razvoja, šta je bilo u glavi onog Rapanuanca koji je komotno posekao poslednje palmino drvo na ostrvu? Isto ono što je i u našim glavama kada komotno sedamo za volan automobila. Mi naprosto ne umemo da procenimo, doživimo ili razumemo patnju u budućnosti. Na jednoj strani su naše potrebe za određenim dobrima, uslugama ili kulturnim artefaktima danas, a na drugoj strani su potrebe za dobrima, uslugama ili kulturnim artefaktima nekih nepoznatih i dalekih ljudi u budućnosti. Do čega nam je više stalo? Pre nego što odgovorimo, iako odgovor svi znamo, postoje i istraživanja. U jednom od njih, većina ispitanika ističe da bi radije dali novac za ekološke programe protiv zagađenja vazduha koji će olakšati život 100 ljudi danas, nego za programe koji će olakšati život 4000 ljudi, ali za 25 godina. U drugom istraživanju, većina smatra da je moralno ispravnije spasiti život jedne osobe danas, nego živote 70 ljudi za stotinu godina. I nije to ni neosetljivo ni nemoralno, iako je dugoročno opasno. Naprosto, osećamo veću bliskost sa našim savremenicima nego sa apstraktnim ljudima u futuru. I zato, kada se glasačima ispostavi mastan račun za sprečavanje globalnog zagrevanja, oni u njemu vide jedino skupoceni plan za spašavanje ljudi iz daleke budućnosti i sa drugog kraja sveta. Već smo se jednom odricali od dezadoransa u spreju zbog one ozonske rupe, malo li je? Uostalom, ne šaljemo dovoljno humanitarne pomoći ni za ljude koji su u nevolji danas, a ne sutra. Možda nas u međuvremenu spuca asteroid, pa ćemo džabe škrtariti na sebi i voziti te uboge biciklove na posao?

I sad, u ovom lukavstvu uma leži i problematika – „zamrznutog konflikta“ na Kosovu. Deluje šašavo, ali izazov zamrznutog konflikta zapravo je gotovo isti kao i izazov globalnog zagrevanja. Kako to? Pa, smanjiti emisiju štetnih gasova znači doneti neke teške odluke danas, dok će globalno zagrevanje mahom doći na naplatu u budućnosti. Po istoj matrici, rešiti problem Kosova znači doneti neke teške odluke danas, dok će zamrznuti konflikt mahom doći na naplatu u budućnosti. Drugim rečima, sada nam je baš udobno i bogougodno da smatramo kako je Kosovo Srbija, baš koliko je i udobno i ugodno da se vozimo automobilom unaokolo. Zašto bismo, dođavola, bilo šta menjali? Ukoliko ne postignemo pravno-obavezujući sporazum sa Kosovom, ili ne poštujemo Protokole iz Kjota i Pariza, cenu će platiti neki bezimeni i daleki ljudi u budućnosti. Da, u bliskoj i neposrednoj, ali ipak budućnosti. A biće to stanovnici Maldiva koje će potopiti okean, ili stanovnici kosovskih enklava koji će i dalje živeti u strahu, šta sad, vidi koliko je gladne dece u Africi. Uostalom, kako izmeriti gubitak nosoroga i polarnih medveda (ili mamuta i dodoa)? Kako proceniti patnju ljudi i dece koji će se roditi za stotinu godina? Kolika je tačno cena budućnosti? Politički marketing dobro zna da su birači preosetljivi na poruke koje se tiču „naše dece“ i blagostanja u neposrednoj budućnosti. Ali, nijedan političar ne poziva da glasamo za njega ili nju zbog sreće i blagostanja naših praunuka i čukununuka. Koga briga za njih, neka se snalaze sami. Dakle, pitanj je da li bismo radije spasili ideju o Kosovu kao Srbiji u glavama naših sunarodnika danas, ili bismo od bede, emigracije i zaostalosti spasili naše nerođene sunarodnike za 20 ili 50 godina? Spomenuta istraživanja jasno i žalosno pokazuju šta nam je prihvatljivije i mentalno bliže.

Predsednik SANU Vladimir Kostić jedini je nedavno i nedvosmisleno ponudio jednu dalekovid(ij)u perspektivu, hrabrim rečima da je „budućnost“ (a ne „Kosovo“) zapravo najskuplja srpska reč. Uzgred, valja reći da je slično pokušao i Aleksandar Vučić u svom govoru u Kosovskoj Mitrovici, ali su se u njemu svi uhvatili Slobodana Miloševića kao pijan Kosova. Međutim, materijalno i duhovno osiromašeni građani – dakle, pritisnuti terorom kratkoročnosti – teško će razumeti ove reči. Ali ukoliko odistinski komotno „zamrznemo konflikt“ sa Kosovom, Evropa i razvijeni svet će dići ruke i bataliti nas u finansijskom, političkom, kulturnom i vrednosnom smislu. A Srbija nije ostrvo – iako se neretko ponaša poput Uskršnjeg ostrva koje uredno precenjuje svoje resurse. Teško je proceniti gubitke od scenarija zamrzavanja konflikta i utvrditi cenu budućnosti. Koliko dece se neće roditi, koliko omladine će odliti mozak, koliko radnika će se samoubiti, koliko penzionera prerano umreti? Koga briga za to, kada smo blaženo zagledaniji u pupak sopstvenog sveta ovde i sada. Zato je toliko važno pogledati u lekcije iz prošlosti ili iz „Pupka sveta“, i turiti dioptrijske naočari za kratkovidost. Zbog duhova predaka, Polinežani sa Uskršnjeg ostrva su prokockali svoju budućnost. Umemo li mi bolje od toga?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari