Vilijam Tomas je jedna od najvažnijih i najinteresantnijih figura u istoriji sociologije. Nakon studija engleskog jezika, filologije, etnologije, ali i prirodnih nauka, on relativno brzo dobija posao profesora sociologije na Univerzitetu u Čikagu – prvoj katedri za sociologiju na svetu.

Sin seoskog sveštenika, Tomas ubrzo postaje poznat i kao kicoš i ženskaroš. Prvo delo ovog sociologa nosilo je naziv „Seks i društvo“ (1907). Između ostalog, uspeva i da nagovori jednu bogatu čikašku naslednicu da izdvoji 50.000 dolara za njegovo istraživanje odnosa među „rasama“. Ovo je bila ogromna suma za to doba (1908. godine), i prva donacija takvog obima za neko istraživanje iz društvenih nauka. Već 1918. godine, u hotelskoj sobi u koju se prijavio pod lažnim imenom, Tomasa hapsi FBI. Razlog je neprikladno druženje sa izvesnom gospođom Grejndžer, suprugom američkog oficira koji beše na ratištu u Francuskoj (uzgred, po istom fleksibilnom zakonu, 1944. godine suđeno je i Čarliju Čaplinu zbog veze sa glumicom, kao i muzičaru Čaku Beriju, arhitekti Frenku Lojdu Rajtu, a pod istragom je bio Dušan Popov, čuveni tajni agent srpskog porekla). Izbija skandal, i Tomasa isteruju sa univerziteta. Međutim, gorepomenuti novac Tomas je u međuvremenu iskoristio za kreativno istraživanje poljskih imigranata u Americi, što će postati prelomna studija u istoriji sociologije.

U svom istraživanju, Tomas je odbacio statističke i njima slične analize, želeći da prouči društveni život „iznutra“, to jest onako kako ga doživljavaju sami pojedinci. Iz tih razloga, on je naučio poljski jezik, strastveno čitao lokalnu imigrantsku štampu, i mesecima posmatrao svakodnevni život u poljskom getu u Čikagu. Jednog dana, šetajući se tim getom, jedva je izbegao kesu đubreta koju je neko bacio kroz prozor. U gomili smeća, video je mnoštvo pisama i, pošto je znao poljski, uzeo ih, voajerski pročitao i otkrio odličan i vrlo živ izvor informacija o životu imigranata „iznutra“. Kasnije, Tomas se počeo oglašavati u štampi američkih Poljaka, tražeći njihova pisma, koja je potom iskoristio kao materijal za veliki deo svoje uticajne studije. Ta kesa đubreta bačena na Tomasovu glavu vremenom je izmenila sociološku metodologiju, odnosno zainteresovala generacije sociologa za drugačiji, „insajderski“, pristup društvenom životu.

I javnost Srbije periodično biva zapljusnuta „insajderskim“ informacijama koja nalikuju Tomasovim pismima. Najnoviji takav slučaj je intervju sa Ratkom Kneževićem, kumom i bivšim bliskim saradnikom crnogorskog predsednika/premijera Mila Đukanovića. U tom razgovoru, Knežević optužuje Đukanovića za teška krivična dela, govori o mnogim ubistvima, spominje mnoge političare iz Srbije, i tako dalje. Međutim, umesto bavljenja istinitošću i motivima Kneževićevih navoda, interesantno je distancirati se i, poput Tomasa, primetiti nešto drugo. Dakle, umesto sadržaja tih navoda – ko je kome, kada i šta dao, uradio, obećao, ispunio, naudio – zanimljiviji su način i forma obavljanja takvih poslića. Važnije je usredsrediti se na (raz)otkrivanje mehanizma na koji se vodi i odvija politika, odnosno kako se ponašaju akteri političkih, privrednih i kriminalnih dešavanja u ovom društvu.

Jer, ono što tada iznenađuje, iako ne bi trebalo, jeste banalnost cele priče. Istu funkciju igraju i mnoga druga svedočanstva i dokumenti koji nam, poput Tomasovih pisama, otkrivaju jedan drugačiji i nama samima bliži svet. Od intervjua Bebe Popovića i Stanka Subotića u emisiji „Insajder“ do transkripata razgovora između članova porodice Milošević , mehanizam vlasti, te zločina i kriminala, otkriva se kao mehanizam sa ljudskim likom. I njegovi akteri kao ljudi poput nas. Na ovaj način, razvejava se misterija oko visoke politike ili visokog kriminala. Pokazuje se da sve to bolno nalikuje našim sopstvenim, banalnim, svakodnevnim i uobičajenim razgovorima po kafanama, pogađanjima po pijacama i uopšte posve ljudskim strastima. Strastima koje je neko, u lošem prevodu onog zgodnog filma, nazvao „niskim“. Tada postaje očigledno da pojedinci koji su jahali srbijansko društvo decenijama nisu nikakvi zli kriminalni super-umovi iz stripa ili filma, već posve običan svet. Slobodan i Marko razgovaraju o patikama, Mirjana i Marija o ljubavi, a većina ostalih o nekoj kinti. Bez obzira što je u pitanju „Ric“ u Parizu.

„Pogled iznutra“ koji nam obezbeđuju pojedinci poput Ratka Kneževića, nezavisno od istinitosti i sadržaja njihovih navoda, ima snažnu otrežnjujuću i ikonoklastičku funkciju. Političkim i/ili privrednim upravljačima naših života skidaju se oreoli ili aure mitoloških stvorenja. Mnogi će se osetiti razočarano. Međutim, u pitanju je važan korak u jačanju kritičke javnosti jednog društva. Shvatanje sve banalnosti pregovora i dogovora – dakle, igara – koje nazivamo političkim ili kriminalnim može nam samo pomoći u pobuni protiv njih. Profanizacija politike vremenom vodi ka njenoj demokratizaciji. I zato svakog, dobronamernog ili zlonamernog, istinskog ili samozvanog „insajdera“ valja saslušati sa pažnjom. Uostalom, ni spomenutog čikaškog profesora Tomasa nije bilo sramota da pretura po đubretu, i zaključi svašta korisno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari