
Koja je uloga univerziteta u društvu? Hvala kapitalizmu, za poslovičnog Petra Petrovića sa uplatnice, univerzitet obrazuje mlade ljude za nekakav posao i to je, otprilike, sve. Ništa nove veštine i opšte kompetencije (čitanja, pisanja, logike, istraživanja); ništa društvene veštine u neretko novom gradu i okruženju; ništa transformacija identiteta i samog bića mladog čoveka u akademskog građanina, a ne samo banalnog stručnjaka itd.
I zato se često može (pogrešno) čuti da na našim fakultetima ima „previše teorije, a premalo prakse“. Pa je i najčešće pitanje našoj nejači kada razmatra koji fakultet će da upiše sledeće: A gde ćeš se zaposliti posle? Posebno ukoliko bi najradije studirala nekakvu filozofiju, arheologiju, francuski jezik ili, zlo i naopako, istoriju umetnosti. Ma, deder ti u kompjutere i programere istih, jer tamo su pare. A u pitanju je verovatno poslednji period u životu mlade osobe gde će ona, najmanje četiri pune godine, imati priliku da se posveti jedino – učenju i saznanju nečega što želi. Univerzitet zato predstavlja centar ličnog i profesionalnog rasta i razvoja individue, društveni prostor koji pruža mogućnost pojedincu da upozna sebe i vidi svet očima nauke, da zaintrigira ljudski razum i aktivira kritičko mišljenje.
Pa ipak, naš Perica univerzitet zamišlja jedino kao školsku spremu i pripremu za posao. Što bolji ili plaćeniji, ako može. Studenti su tu da – studiraju (uče i polažu ispite), a ne da se „bave politikom“. Bez obzira na to što se, kako već izlizana fraza ispravno veli, politika bavi njima. Međutim, šta ćemo ako su upisali političke nauke ili sociologiju? Ako već brucoši politikologije slušaju predmet „Uvod u politiku 1“, a sociologije „Društvene teorije“. Da li se bavimo politikom ako se bavimo Platonom, Aristotelom, Makijavelijem, Morom, Lokom, Hobsom i Rusoom? A Karlom Marksom? Ili Džudit Batler?
Rečenica da „Na univerzitetu i fakultetu nije dozvoljeno političko, stranačko i versko organizovanje i delovanje“ ne znači ništa, osim kao pendrek ukoliko se studenti organizuju. I pobune povodom nečega što nije ispitni rok „oktobar 2“ ili udeo mesa u grašku u studentskoj menzi. Ko ako ne studenti treba da se „bavi politikom“? Pa studentski pokret „Otpor“ je galvanizovao pobunu građana protiv režima Slobodana Miloševića pre samo 25 godina. Ili nisu trebali, jerbo „obojena revolucija“ koja nas je približila mrskom Zapadu?
A zapravo, političko delovanje i organizovanje na univerzitetu staro je koliko i univerzitet, dakle, jedno 900 godina. I dan-danas su univerziteti Harvard i Kolumbija u previranju zbog rata između Izraela i Hamasa. A Studenti Jan Palah i Jan Zajic su sami sebe polili benzinom i zapalili u političkom protestu zbog gušenja „Praškog proleća“, odnosno okupacije od strane Sovjeta 1968. godine.
Isto je 1970. uradio i student Kostas Georgakis u protestu protiv vojne hunte u rodnoj Grčkoj, a na trgu u Đenovi gde je studirao. A to su samo najekstremniji i noviji slučajevi. Još u srednjem veku, na Univerzitetu u Parizu 1229. godine, studenti i profesori su pune dve godine štrajkovali ili bojkotovali nastavu. Bilo je i mnogih žrtava – studente su palicama prebijali paradržavni kriminalci i kapuljaši. Zvuči poznato?
Ali krenimo redom. Prema tradicionalnoj interpretaciji, univerzitet zaista ima dve ključne „misije“: (1) obrazovanje (nastavu) i (2) nauku (istraživanje). I u Srbiji i posvud, univerzitet ili visokoškolske ustanove su i zakonski definisane kao naučno-obrazovne institucije. Dakle, prva misija univerziteta jeste nastava. To je i ono na šta prvo pomislimo kada kažemo „fakultet“.
Tamo neki profesori predaju po amfiteatrima, neki asistenti sa studentima vežbaju sadržaj tih predavanja na vežbama, uz održavanje konsultacija, te ispita kao provera znanja. Druga misija jeste nauka. To je ono što se zaboravlja ili marginalizuje, pa otud stereotip o profesoru koji održi nekoliko predavanja nedeljno i ostatak vremena ne radi ništa. A ovaj rad ili „misiju“ profesori obavljaju u laboratorijama, bibliotekama, istorijskim arhivima, i/ili za računarima u svojim kabinetima, radnim sobama ili kafanama. Jer, univerzitetski profesori su u obavezi da se bave naukom i istraživanjem, odnosno da pišu i objavljuju naučne radove u što uglednijim domaćim i međunarodnim naučnim časopisima, da objavljuju naučne monografije (pišu knjige), da učestvuju na domaćim i međunarodnim naučnim konferencijama, naučnim projektima i tome slično. U suprotnom, gube posao.
Međutim, savremeni teoretičari visokog obrazovanja sve češće govore i o – „trećoj misiji“ univerziteta. A šta je sad to? Ukratko – veća uloga univerziteta u zajednici. Od projekcija filmova i organizovanja tribina za sve građane, preko saradnje univerziteta sa privredom, sve do – političkog i društvenog angažmana. Suprotno popularnoj narativštini sa prorežimskih medija, savremeni obrazovni trendovi preporučuju upravo izlazak studenata i profesora iz čisto akademske sfere. Dakle, jedno napuštanje univerziteta kao poslovične „kule od slonovače“ i penetraciju u širu zajednicu. Među građanstvo, privredu, kulturnjake i slično. A u tom grmu leži i – politika i bavljenje istom.
U početku, smatralo se da univerzitet mora da bude svojevrsna „tvrđava“ u kojoj će studenti i profesori zajedno i slobodno da stvaraju ili proizvode znanje. Jer znanje nije stvar koja se „predaje“ poput lista papira od ruke do ruke ili od uma do uma. Znanje se aktivno konstruiše na času ili u zajednici ravnopravnih. Univerzitet kao specifična društvena zajednica predstavlja onaj ključni preduslov, „motor“ ili „tehnologiju“ za rast i razvoj ljudskog znanja kako ističe sociolog nauke Stiv Fuler (2003).
A prema trećoj misiji univerziteta, ovo znanje treba raširiti i nekako preliti u – širu zajednicu. Sam nastanak univerziteta pratila je velika izolovanost zajednice intelektualaca, ali se vremenom i reformama univerziteta, sve više intenzivirala interakcija sa društvenom zajednicom. Univerziteti odavno transformišu gradove u kojima se nalaze i ne predstavljaju jedino spomenute tvrđave već otvorene prostore. Dakle, evropski trend je sledeći. Umesto koncepta univerziteta kao „tvrđave“, insistira se na otvaranju univerziteta ka spoljašnjem okruženju i ka široj društvenoj zajednici.
Potreba da se univerziteti povežu sa eksternim svetom (pa i javnim politikama) postojala je oduvek i bila je motor mnogih univerzitetskih reformi u istoriji moderne Evrope. Iz tih razloga, treću misiju univerziteta je neophodno posmatrati i kao program demokratizacije, angažovanosti, inkluzije i proizvodnje (novog) društvenonaučnog i društveno angažovanog znanja u široj zajednici. Još od svog nastanka, univerziteti igraju i jednu važnu ekonomsku, društvenu i kulturnu ulogu i/ili funkciju. Oni su generatori privrednog razvoja, migratornih kretanja, i središta sociokulturnog života zajednice. U okviru treće misije posebno su važne socijalna dimenzija i demokratičnost visokog obrazovanja kao osnove za razvoj demokratskog društva u celini.
I sad, studenti u blokadi su možda blokirali prvu misiju (nastava), a vlast je uredbom blokirala drugu misiju univerziteta (nauku), ne plaćajući naučno-istraživački rad profesorima. Ali studenti imaju misiju – treću misiju. Napuštanje tvrđave. Jer, šta je treća misija univerziteta, ako ne širenje znanja, pobune i kritičkog mišljenja od strane studenata ka celom srpskom društvu? Pešačenjem, vožnjom bicikla, maratonski, protestima po raskrsnicama, od vrata do vrata? Poput sekularnih misionara? I gde ih dočekuju kao lučonoše znanja ili oslobodioce od mraka? Šta su studentski zahtevi, ako ne trećemisijska komunikacija sa javnim politikama? Univerziteti i dalje predstavljaju najznačajnije institucije za održavanje i osiguranje pluralizma i demokratije, i to je ono što studenti osećaju, pa delaju u skladu sa tim načelima. Neophodno je brisanje granice između univerziteta i zajednice ili društva, i to je upravo ono što naši studenti izvanredno rade. Pa i na izborima, jer zašto da ne?
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.