
Tako je izgledao početak razgovora o balkanskoj jutjub sceni u okviru programa prvog dana BalkanTubeFesta.
Sa jedna strane publika, a sa druge scena na kojoj su četiri lejzi beg fotelje. Četiri mlade osobe srednjoškolskog do rano fakultetskog uzrasta se pojavljuju uz prateći kolektivni vrisak. Jedna od njih uspeva da nadgovori masu i kaže: “Ukoliko se ne smirite, mi odlazimo!”. U sali tajac.
Prisustvovala sam do sada velikom broju skupova sličnog formata koji se nazivaju: okrugli stolovi, tribine, konferencije. Moderator razgovara sa uvodnim panelistima, a nakon toga se prelazi na interakciju sa učesnicima. Ovo je isto to, samo malo drugačije, ali je pažnja publike na nemerljivo višem nivou. Ne znam da ponovim izraz koji su organizatori koristili za one delove programa BalkanTubeFest-a koje bih ja nazvala sesijom, a ne znam ni koji naziv koriste za osobu koja moderira razgovor. Ali znam da sam tog dana u Sava centru po prvi put shvatila suštinsku razliku između nas- digitalnih došljaka i naše dece- digitalnih urođenika (ovi izrazi su u američkoj literaturi prisutni od samog početka ovog veka). Uticaj koji idoli imaju na digitalne urođenike, u ovom uzrastu prevazilazi sve mogućnosti onih kojima smo se divili u njihovim godinama.
Verujem da nema roditelja, nastavnika, vaspitača, koji barem jednom dnevno ne prokomentariše način na koji se današnja deca obrazuju, kako razgovaraju, količinu vremena koju provedu uz različite ekrane. Očigledno je da je jaz koji postoji između današnjih roditelja i dece daleko veći nego što je to bio slučaj sa nama i našim roditeljima. I sama sam kao roditelj često u dilemi kada god počnem da razmišljam o tome. I često preispitujem svoje kompetencije, analiziram dečija ponašanja i postupke u tom kontekstu. Sve u svemu, trošila sam puno vremena, a da ne dođem do konkretnog odgovora da li je ili ne ispravno izlagati ili ne izlagati decu digitalnim sadržajima.
Kada poredimo međugeneracijske razlike sada i pre 20-30 godina, zaboravimo da su i efekti tehnološkog razvoja civilizacije višestruko različiti tada i sada. I možda u tome i leži odgovor. Sa ovim stepenom razvoja, ne znamo kako će svet izgledati za 30-50 godina. Prva generacija tzv. digitalnih urođenika sada je već na fakultetu. Ne znamo ni kakvi će biti sveukupni efekti njihovog razvoja imajući u vidu činjenicu da je njihovo prirodno okruženje digitalno – od televizije, preko računara i interneta pa do gugla i mobilnih aplikacija. Naše prirodno okuženje je drugačije i mi se prilagođavamo promenama. Neki teže, neki lakše. A našu decu posmatramo prema parametrima iz upravo tog drugačijeg, našeg prirodnog konteksta. I tu nastaje, kako bi omladina rekla – bag.
Zakoni prirode su jasni. Ko ne evoluira, nestaje. Naša roditeljska uloga u ovakvom okruženju naše dece takođe mora da trpi transformaciju. Inače će izgubiti svoju važnost i autoritet. Takođe ne mislim da je potpuno ignorisanje svega što se oko naše dece dešava svrsishodno, jer će deca naći način, onda kada nam nisu na oku, da sama zadovolje svoje digitalne potrebe. A to tek može biti opasno, jer je virtuelno okruženje, prepuno opasnosti, ukoliko deca ne znaju pravila ponašanja. Baš kao i realno, samo sa drugom vrstom izazova.
Zato je moj konačni odgovor: DA digitalizmu i DA novim formama komunikacije, ali uz nadzor i kanalisanje zadovoljavanja digitalnih potreba. To zahteva dodatno vreme i pojačanu pažnju, ali roditeljstvo je samo po sebi stalno balansiranje između sopstvenih i dečijih potreba. Umesto da vreme gubimo na iščuđavanje nad terminima kao što su: Yasserstain, Kovalska, Zvoganj itd., bolje da razmislimo o tome kako se novi načini komunikacije i ovi autoriteti mogu iskoristiti da decu usmerimo ka odgovarajućem vrednosnom sistemu, istaknemo značaj stalnog učenja i razvijamo njihovu kreativnost . Na kraju, te osobine su na ceni čak i van virtulenog sveta.
Ovo sto se desava je mnogo vise od tehnoloske revolucije. Ovo je plima koja je frontalno podigla ama bas sve septicke jame, kanalizaciju, zapustene kanale, mocvare, ljudska i stocna groblja i ko zna sta jos. I sve se izmesalo. Prljavstina svuda. Zakoni prirode su jasni. Onaj ko ne evoluira i ne pretvori se u ono sto u takvoj sredini dobro pliva, nestaje. Zbog toga su intelektualna nezavisnost, duhovna sloboda, pojedinac, sumnja, privatnost i samostalno misljenje demode. Uhvatis li se za njih potones dok kazes "fekalija". O licnom dostojanstvu, slobodi i spremnosti da ih branis po svaku cenu ne vredi ni govoriti. I opasno je. Uskoro ce decu sa takvim simptomima slati na terapije. Vrli novi svet.
Sjajan tekst i tema o kojoj roditelji ne znaju mnogo, a znacajna je!
Sve u duhu Evrointegracija? Zapadno drustvo se plasi obrazovanih i slobodnomislecih ljudi. Mi smo samo prihvatili njihov model i odrekli se naseg starog, dobrog, tradicionalnog obrazovnog modela, zarad evrounijske fatamorgane. Slazem se sa Senkom, uskoro ce decu slati na terapije, kljukati ih lekovima za smirenje, sve dok se ne pretvore u amorfnu i poslusnu poreznicku masu, naravno i u zombirane radnike- robove novog globalistickog poretka. Uostalom Kisinger je svojevremeno izjavio da zapadno drustvo ne sme da ponovi greske istocnog, i da mora da spreci da prosecni gradjani budu stvarno obrazovani; Jer obrazovani i slobodoumni se bune i traze svoja gradjanska prava. Dobro dosli u "zemlju- vecitog kandidata"…
Odličan tekst, kao roditelj iste dileme delim.
Odličan tekst. Dodala bih samo da deci treba uvesti obavezan predmet: kritičko razmišljanje.
Samo tako će znati da filtriraju šta je vredno, a šta manje vredno i da usmere svoje misli i aktivnosti za svoju budućnost.
Ja mislim da je dodatna vrednost ovog tehnološkog napretka upravo to što otvara nova polja za izražavanje slobode misli, sopstvene različitosti i nove načine kontinuiranog učenja i ličnog napretka. Na nama je da to prepoznamo i iskoristimo. Treba li da ističem da u situaciji kada su tradicionalni mediji u Srbiji što zbog direktnih pritisaka, što zbog auto-cenzure, uz časne izuzetke poput Danasa, potpuno u funkciji održavanja sistema vlasti, Tviter i ostale društvene mreže predstavljuju jedine slobodne medije, u svakom smislu. Nema niko sa zapada veze sa našim, prema vlasti udvoričkim mentalitetom. Ja sam uvek za to da sve što je novo iskoristimo na najbolji mogući način. Što bi se reklo, čaša može biti polupuna ili poluprazna….
Za 30 do 50 godina deca će ili biti roditelji svojim roditeljima, ili će da s rađaju sama. Mislim, nekim digitalnim procesom..
Kod ovakvih tema se kod roditelja uvek prvo javlja strah – strah od nepoznatog. Najlakše je optužiti nove tehnologije da nam kvare decu. Ali šta je sa našim prilagođavanjem? Znam da nikada neću sustići svoju decu u digitalnom svetu. Ali moram da budem uključena i pratim ih koliko god mogu. Da li će neko shvatiti tehnološke prednosti i globalizaciju i okrenuti ih u svoju korist ili će ga taj novi svet pojesti, zavisi u mnogome od roditeljskog usmeravanja.
@ Senka
Au patiote su se odmah dohvatile uopštavanja: "ceo svet je propao" propalo je građansko društvo….
Kao prepisano iz Orvelove 1984 "slobada je robstvo", "neznaje je moć"!
Tekst sam po sebi zavodi. Naš probem je što ne postoje institucije (nezavisne) koje učestvuju u vaspitavanju naše dece. Osnovna (srednja) škola se ne bave SOCIJALIZACIOJOM naše dece, Roditelji se na bave socijalizaciojom svoje dece. Deca žive u kucama (satnovima) kao u HOTELIMA, roditelji ih ničemu ne uče: kućne obaveze i poslove, disciplinovanje, šire odnose sa starima, drugarima, komšijama…."napiši domači" i idi da se igraš (na savremenim mrežama, klasično), život kao ludiranje, igra, zabava….
Obratite pažnju kada ste u radnjama, restoranima: trka i vriska, jurnjava male dece od 3,4,5 godina (roditeljima, babam, dedama je to OK)….a deca se baš tada vaspitavaju….
Institucija: porodice, škole, mediji, kulturne i ostale institucije su kod nas potpumno anahrone…