Čini se kako su se Englezi oporavili od Maradonine „božije ruke“ tek naredne godine u Beogradu. Četiri gola u mreži Maura Ravnića za svega dvadeset i pet minuta uz nesebičnu pomoć indisponiranog Marka Elsnera, eliminisali su nas te ‘87. sa evropskog prvenstva u fudbalu. Priča se da je osramoćeni Ravnić, nesavladivi kralj domaćeg prvenstva i riječke Kantride, u poluvremenu napustio reprezentaciju. S druge strane, Radača koji staje na propisno izrešetani gol uspeva da do kraja utakmice sačuva mrežu, čak i Katanec smanjuje na 1:4 i to pomoću engleskog oružja – glavom zakucava nabačenu loptu koja se odbija od trave i završava iza leđa vremešnog Šiltona.

Ivica Osim je naravno ostao na klupi reprezentacije Jugoslavije bez obzira na rezultatski debakl. Prvo, „klanska FSJ mašina“, i pored prethodnih Šajberovih „podmazivanja“, još nije radila punom parom. Drugo, stvaranje moćne reprezentacije zjapio je kao cilj nad fudbalskim horizontom – peto mesto u Italiji trebalo je da predstavlja samo početak reprezentativne odiseje.

Iako fudbal izaziva pakosne strasti, kako to lepo kaže Orvel u eseju pod nazivom „Sportski duh“, najveća Osimova tekovina bila je stvaranje familijarne atmosfere koja je prožela ceo tim od Srbina Stojkovića i Albanaca Vokrija do Hrvata Mlinarića i Bosanca Baždarevića. Dugo vremena posle „Štrausa sa Grbavice“ nismo imali autoritativno-empatičnog pater familiasa, otprilike sve do pojave Radomira Antića na mestu reprezentativnog kormilara. Popularni Antara je revitalizovao prepoznatljivu atmosferu iz Osimovog vremena kada su igrači nakon svakog pogotka trčali u zagrljaj selektoru i vraćali se na teren tek pošto bi ih ovaj očinski potapšao po glavi. Međutim, iako je uspeo da povrati osećaj nežnosti na relaciji igrač – selektor i obratno, Antara je ostao nekako rezervisan prema rođenoj tekovini, naime, često je delovao kao čovek kome je neprijatno kad god mu tokom utakmice golgeter skoči u naručje. I mada je familijarna atmosfera eskalirala sa rumunskom „petardom“ na „Marakani“, ubrzo se (već na pripremnim mečevima za prvenstvo sveta) ispostavilo da se nešto opasno dimi iza kulisa. Zapravo više je kuljalo kao iz zapušenog odžaka samo što o tome, kao uostalom ni o drugim stvarima koje se odvijaju iza njenih leđa, javnost nije imala pojma. Gledajući sa ove distance možda je prvi pouzdani znak da nešto zaudara u Južnoj Africi ono Lanetovo uskakanje u kanal između terena i tribina umesto prvo u Antićev zagrljaj. Ko zna, da je onaj Urugvajac svirao penal i da ga Radomir nije obasuo sočnim srpskim psovkama na čistom španskom jeziku, do smene reprezentativnog pater familiasa verovatno ne bi ni došlo. Ovako, umesto javnosti, presudili su pater familiasi iz Fudbalskog saveza Srbije.

Tako je potez FSS-a na početku kvalifikacija za Evropsko prvenstvo poprimio obrise kominternovske čistke sa VIP etiketom. Najčudniji su zapravo izgovori za smenu koji se kreću od neprimereno visoke selektorove plate do lošeg starta u kvalifikacijama. Ukoliko je Antara u magnovenju obećao osvajanje svetskog kupa, što se nije desilo, jer bismo to inače do sada čuli od fudbalskih čelnika, onda ranije dogovorena plata ne bi trebalo da bude sporna – plasirali smo se na Mundijal što bi za svaku zemlju operisanu od fudbalske i svake druge megalomanije predstavljalo značajan uspeh. Za veći uspeh, međutim, neophodan je kontinuitet – „druženje“ selektora i igrača bar tokom nekoliko takmičarskih ciklusa. Ukoliko je s druge strane Antić poželeo da samostalno obrće kormilo na pramcu reprezentativne lađe sa namerom da ga fudbalski čelnici posmatraju sa krme, otkaz gubi misteriozni naboj. Razlozi za Antićevu smenu (četiri od šest bodova na početku kvalifikacija) padaju u vodu pod teretom početnih izjava FSS-a i novog selektora Pižona kako Evropsko prvenstvo ne spada u prioritetna reprezentativna pitanja (nije šija nego je vrat). Ali, ukoliko se prioriteti fudbalske reprezentacije iscrpljuju sa ekskurzijama u Talin i Belfast, onda FSS može da prođe i znatno jeftinije od onih dvadeset hiljada mesečno na ime selektorske plate, samo je potrebno da raspiše javni konkurs za mesto reprezentativnog pater familiasa. To bi izvan svake sumnje privuklo na stotine visokoobrazovanih kladioničara sa biroa rada koji beznadežno pokušavaju da u „siguricama“ potraže kartu za uzlaznu društvenu pokretljivost. Bar je u Srbiji svaki poznavalac elementarnih pravila fudbalske igre istovremeno i latentni selektor koji bi se vrlo rado prihvatio posla za 500 evra mesečno (obaška turistička šetnja po „Starom kontinentu“).

Dobro, Antić je preterao kada je čelnike iz FSS-a nazvao kvislinzima (što je verovatno i dovelo do šut karte), iako bi termin „oligarsi“ više odgovarao realnom stanju „na terenu“. Da li će Pižon (po srpski golub) uspeti da savezne čelnike drži na krmi reprezentativne lađe ili će se ubuduće svi zajedno gužvati na pramcu u nameri da istovremeno vrte kormilo? U međuvremenu, navijačima ostaje jedino da potraže tračak lepote u novom selektoru, kao što reče predsednik FSS-a, i da možda horski zapevaju onu izvornu „Moj golube, ne padaj na maline“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari