Preko 80 procenata ljudi širom ex-Yu prostora tvrdi da se u Jugoslaviji živelo bolje nego danas. Primanja su bila dovoljna i redovna. Penzije dostojanstvene. Rad (naročito samopregoran) izuzetno cenjen. Čak i udarnički arbajt vrednih nepripadnika Partije.

Osećaj sigurnosti radnog mesta – nalazio se na zavidnom nivou. Solidarnost s drugim ljudima, takođe. Godišnji odmor od dvadeset dana (ne nužno u sindikalnom odmaralištu) – podrazumevao se. Životni standard dostojan normalnog ljudskog stvora – isto tako.

Imalo se šta kupovati po samoposlugama i robnim kućama. Bezbedno se moglo konačiti na klupama u parku. A da, pritom, čoveku ne zafali dlaka s glave. (Krimosi su, naime, obitavali u podzemlju gde im je i mesto – a ne u nadzemnim državnim strukturama). I lečiti se moglo u renomiranom zdravstvenom sistemu (bez odlivanja diplomiranih lekara u Nemačku). I školovati se moglo u respektabilnom obrazovnom sistemu (bez tehnoloških viškova nastavnika na em-em-efovskim spiskovima za odstrel). I svašta se, dakako, još moglo! Na primer, gledati jedna televizija sa dva kvalitetna programa, umesto Hepija i Pinka.

Država je vodila brigu o radnom čoveku i građaninu, a radni čovek je verovao državi. Država je uzimala, ali je i davala. Proizvodila, ali i izvozila. NJen pasoš je bio cenjen u svetu…

A onda se država raspala… Nacionalizmom zadojeni glupanderi, ocenili su da je daleko profitabilnije živeti u razorenim balkanstanima u kojima je sve dijametralno suprotno u odnosu na bivšu zemlju, pa su prionuli na rasturanje svega postojećeg. Naročito zdravog razuma.

Dobro, to sa glupanderima je nekako i moguće shvatiti, no nije moguće razumeti nešto drugo. Kako, zašto i zbog čega su ljudi (većina onih koji trenutno tvrde da se u Jugoslaviji živelo bolje) prihvatili (bez opiranja) neracionalnu trampu? Bolje za gore! Životarenje u poluperiferijskim zemljama umesto života u moćnoj državi.

Ipak, manimo se geopolitike. Ono što je možda i ponajviše karakterisalo bivšu zemlju jesu monumentalni građevinski radovi. Gradilo se bez preterane pompe i protestantske etike rada. LJudi su „ginuli“ gradeći magistrale i mostove, ali se njihova imena nisu provlačila u javnosti. Hiljade anonimusa, poštenih radnika, bilo je ovenčano ordenima rada sa zlatnim i srebrnim vencem, ali za njih niko nikada nije čuo. Društvo još uvek nije bilo zrelo za spektakl.

Predsednik svih građana Srbije (takođe i onih koji zahtevaju sankcionisanje krivca za rušenje u Savamali, i onih koji traže oduzimanje nacionalne frekvencije Pinku i Hepiju) veli da se za njegovog vakta izgradilo više auto-puteva nego u Titovo vreme. (Kao i da je predsednička „autoinauguracija“ protekla u pompeznijem stilu negoli Titova sahrana).

Kako bilo, tek tolika pominjanja druga Tita moraju nešto značiti. Obaška što su i prilično simptomatična. Ali je i pominjanje znamenitog funkcionera vladajuće partije Babića, u kontekstu samopregornog rada – indikativno. Naročito, kada dolazi od vrhovnog komandanta oružanih snaga.

Takozvani Babić sklonjen je sa funkcije šefa poslaničke grupe vladajuće partije nakon što je u Skupštini izvršio seriju pogrešnih interpretacija reči „vazduhoplov“. Zatim je po kazni prebačen na mesto glavnokomandujućeg Puteva Srbije.

Prema najnovijim saznanjima, Babić na toj funkciji izgara. „Gine“ – što bi rekao vrhovni antivođa na rijaliti televiziji.

Na takvu antivođinu izjavu pasivnom posmatraču zbivanja (bez trunke (samo)kritičke svesti u sebi) jedino preostaje da odreaguje instinktivnim divljenjem. Ali i neizbežnom samozapitanošću – zbog čega zla opozicija takvog jednog sposobnog partijskog čoveka, koji se svakodnevno rve (grčkorimskim stilom) sa putarima koji umeju da zabušavaju (pogotovo u letnjim danima uz ‘ladno pivo) – proziva zbog tamo nekog „vazduplohova“. Zar ne trebamo svi raditi i ginuti ko Babić?

Daleko bilo. Ima u ovoj zemlji mnoštvo anonimnih prosvetnih i zdravstvenih radnika koji ginu na poslu, ali vlast i država ne cene njihov trud i zalaganje. Ponajmanje diplomu. A nije tako bilo u vreme druga Tite. Pitajte onih 80 odsto ljudi s početka ovog teksta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari