Al Sadrov recept 1

Rezultat parlamentarnih izbora – sada i zvaničnim rezultatima u Bagdadu proglašena pobeda šiitskog sveštenika Muktade al Sadra (44) i njegovog Sairun saveza (U pokretu) – ne uređuje samo unutrašnju političku pozornicu Iraka.

Dotiče i druge aktere u bliskoistočnom „vrzinom kolu“, bliže i dalje susede i naravno Vašington i ostale „gostujuće“ sile.

Opreznost u predviđanjima je neophodna, jer osvojene poslaničke klupe nisu dovoljne za samostalnu vladu pobednika. Pregovori o koaliciji tek predstoje, a mogu da potraju i tri meseca ili da uopšte ne uspeju. Sam Muktada al Sadr se nije kandidovao, pa neće moći da bude „na položaju“, ali odluke i kroj buduće vlasti će uveliko biti njegova volja, kao i određivanje premijera.

Od ukupno 329, blok oko Al Sadra ima 54 mandata, Al fatih Hadija al Amirija koji drži „čvrste veze“ sa Iranom sledi sa 47, a Savez za pobedu premijera od 2014. Hajdara al Abadija, čuvara ravnoteže u izlasku Iraka iz lavirinta svekolikih iskušenja na putu oporavka, je zaostao na trećem mestu sa 42 mesta.

Analitičari jednostavno sažimaju recept Muktade al Sadra, koji je sem svojih sledbenika u islamskoj duhovnosti i buđenju nacionalizma u martu ove godine u Sairum okupio šest partnera, među njima i Komunističku partiju Iraka, danas najstariju iračku „živu“ stranku, osnovanu 1934:

„Jedini je šiitski lider, koji je ‘bacio rukavicu’ i Iranu i Americi. To ga je učinilo popularnim među milionima siromašnih, koji osećaju da nisu imali koristi od bliskih vladinih veza ni sa Teheranom, ni sa Vašingtonom.“

Nepredvidivog pobunjenika i populistu molitvom i mačem dosad, ali u izboru Tajm magazina 2006. i „jednog među 100 najuticajnijih svetskih ljudi“, neki zapadni diplomatski posmatrači Sadra sada već vide kao „pragmatistu“, mada prethodno osnivača prve šiitske milicije koja se borila protiv američkih trupa, koje su oslobađanje Iraka od Sadama Huseina pretvorile u okupaciju.

Pripadnik Sadrovog pokreta i dosadašnji poslanik DŽuma Bahadili, u izveštaju Rojtersa objašnjava: „Nećemo dozvoliti da Iračani budu topovska hrana u ratovima drugih, niti da budu upotrebljeni u tuđim bitkama. Ponosni smo na svoj arapski identitet.“

Sadr i njegovi izborni saputnici, zaključuje nezavisni domaći analitičar Vatik al Hašimi, politički su naplatili malu izlaznost i slabost drugih partija, a posebno „rašireno nezadovoljstvo zbog korupcije i lošeg upravljanja, takođe i osećanja da se konci vuku spolja, tako što zemlju zapravo vode Iranci i Amerikanci“.

Po agencijskim vestima, zabeleženo je da je na jednom skupu mnogo pre izbora, još u februaru, Ali Akbar Velajati, savetnik iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Hamneija, upozorio da će Teheran „sprečiti Muktadu al Sadra i njegove saveznike liberale i komuniste da upravljaju Irakom“.

Na izborima 2010. grupa potpredsednika Ijada Alavija stekla je većinu, ali – podseća Al džazira – „njen predvodnik nije postao premijer, za šta je optužio Teheran“.

U Bagdadu, početak ovog postizbornog raspleta nagoveštava pomirljiviji pristup. Pobednik Sadr posle prvog razgovora sa premijerom Hajderom al Abadijem, koji je loše prošao na biralištima, poručuje da njih dvojica „šalju jasnu i umirujuću poruku Iračanima da će (buduća) vlada voditi računa o narodu, a – nikog ne isključujući – zajedno ćemo raditi na reformama i napretku“. Drugi sagovornik istom intonacijom dopunjava: „Dogovorili smo se da radimo udruženo, a i sa ostalima, da što pre dobijem snažnu vladu, sposobnu da štiti građane, bezbednost i osigura ekonomski prosperitet“.

Poznavaoci prilika promišljaju da posle ovih izbora u Iraku veliki gubitnik može da bude Iran, pored ostalog i zbog mogućeg zatvaranja (ili bar ograničavanja) Teheranu puta prema Siriji, osloncu strateškog i praktičnog uticaja islamske republike u regionu. „Sadr veruje da je vreme da Iračani vode sopstvene poslove“, piše Gardijan. Londonski list potom vidi i dalje „povezane brige“ bagdadskog suseda posle američkog izlaska iz nuklearnog sporazuma sa Teheranom; nagađa da Iran za svoje potrebe ne može sasvim da se osloni na Rusiju i Kinu, a ni EU, pritom opterećen „neefikasnom državnom ekonomijom, angažovanjem u Siriji i Jemenu, ali i balističkim programom, što zahteva milijarde dolara, dok je priliv petrolejskog novca u ozbiljnoj opasnosti“.

Uspeh Muktade al Sadra je gotovo iznenađujući, viteški povratak na mesto vodećeg igrača na iračkoj sceni, koji je došao posle mnogo vremena u kome su rivali, sa zaleđem u Teheranu, nastojali da ostane u „karantinu’. Iskoristio je priliku, oslanjajući se na osećanja šiita o zapostavljenosti, marginalizovane sunite, svakako računajući i na obnovu veza sa sunitskim susedima kako bi se zajednički Teheran držao na odstojanju.

Sin veoma uvažavanog ajatolaha, sveštenik Muktada je počeo vlastiti uspon vatrenim propovedima protiv američkog okupacionog ulaska 2003, potom stvarnom gerilskom borbom, uvek raspaljivim, pa zatim smirenijim arapskim nacionalizmom, uvek sa posebnom odbranom iračke šiitske ispravnosti, pa i teološke prednosti Nadžafa pred iranskim Komom i konačno primamljivim pozivom na glasanje.

Dobici se još odmeravaju. Za trajni zajednički imenitelj Iraku je potrebno još dosta vremena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari