Migrantski lavirint 1

Evropska unija je, na samitu okončanom u zoru, posle maratonske rasprave započete prethodnog dana, i „sa prvim petlovima“ – kako je rekao jedan od budnih radio reportera – oglasila recept o „kontrolisanom vođenju migrantske krize“.

Uz mnogo muke sastavljen dogovor je bogat u obećanjima i siromašan u detaljima, odmah su „pročitali“ mnogi posmatrači, dok najstroži vide i „prilično praznih reči u maglovitoj saglasnosti“. Nemačka kancelarka Angela Merkel je pokušala da pitijski popravi sliku zajedništva u daljim naporima, uobičajenom diplomatskom utehom o „značajnom koraku napred“, ali uz istovremenu napomenu da još mnogo mora da bude učinjeno kako bi se rešila neslaganja.

U ime pomirljivosti, evropski lideri su se složili da će napredak „reforme politike azila“ razmotriti na sledećem samitu, u oktobru.

Budući bezbedni centri za obradu migranata mogu da budu u državama EU, koje ih dobrovoljno prihvate, ali se predviđaju i van njihovih granica, regionalni, u „spoljnom svetu“. Izglede takve zamisli solidarnosti ocrtava kratka razmena pogleda francuskog predsednika i italijanskog premijera. Makron smatra da ta utočišta treba da budu u zemljama EU u koje migranti prvo uđu što – kako kaže – Francuska nije, na šta je Konte (čija vlada zatvara luke za iskrcavanje došljaka sa Mediterana) primetio da je „Makron bio umoran dok je govorio“.

I dosad je vidno poput Višegradske grupe, centralnoevropsko neraspoloženje i odbijanje da primi migrante iz pretrpanih kampova u Grčkoj i Italiji.

Ipak, u jednom času činilo se najveća nepogoda nije ni u migrantskim talasima, ni u evropskom porodičnom neskladu, nego u nemačkim domaćim odmeravanjima. Bavarski partner u vladi Angele Merkel, Hrišćansko-socijalna unija (CSU), iako nezadovoljna migrantskom politikom kancelarke, iz Minhena – istina – poručuje da je spremna da ostane u koalicionom stroju, ali njen vođa Horst Zehofer, koji je i ministar unutrašnjih poslova u Berlinu, predlaže ostavku i u svojoj partiji i u saveznom kabinetu, ne odričući se uverenja da je neophodno zatvaranja nemačke granice migrantima, čiji su zahtevi za azil odbijeni ili podneti u drugoj državi. Ipak je odustao od koraka koji je pretio da potopi teško sklopljenu vladajuću koalicionu zajednicu (u kojoj su i socijaldemokrati, SPD).

Među na samitu usaglašenim merama su, inače, jačanje spoljnih granica EU, smanjenje tereta sa „prve linije“ (Atina i Madrid), valjanije sprečavanje krijumčara ljudi, bogatiji fondovi podrške „preventivnih koraka“ u Turskoj i u državama na severu Afrike, uz povećanje investicija kao pomoć socijalno-ekonomske transformacije kontinenta, koja bi umanjivala snove o rajskoj Evropi.

Radoš Đurović, direktor beogradskog Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila u izjavi agenciji Beta odmerava gde će se naći Srbija (i ostali Zapadni Balkan), kao „svetionik nade, tampon zona i poslednja stanica na putu ka boljem životu“:

„Imajući u vidu da se najveći broj izbeglica koji sada ulazi u Srbiju orijentiše ka Bosni, a da tamo ide pre svega zato što se suočava sa sve oštrijim tretmanom na mađarskoj i srpsko-hrvatskoj granici i redovnim ilegalnim deportacijama nazad, samo je pitanje vremena kad će i Bosna sama ili uz podršku drugih država, poput Hrvatske, pokušati da zaustavi ulaske i početi da te ljude braća nazad u Srbiju. Tada ostaje pitanje o kome moramo da razmišljamo i da imamo sopstvenu strategiju o ovom globalnom fenomenu, jer sudeći po porukama samita, za migraciju nema druge zajedničke politike osim zaustavljanja van ili na samim granicama Evropske unije. Usvojene novine imaju za cilj da tehnički urede postojeće funkcionisanje sistema azila i upravljanja migracijama među članicama EU i da problem gurnu što dalje od svojih granica.“

Britanski pisac, rodom iz Indije, i jednako vredan čestim prilozima u uglednim svetskim medijima, neurobiolog Kenan Malik u londonskom Gardijanu skreće pažnju da političari neprekidno govore o „opsadi Evrope“: „Istina je da je 2015. oko 1,3 miliona ljudi potražilo azil, ali to je bila posebna godina. Ove 2018, zabeleženo je dosad nešto manje od pedeset hiljada.“

Istraživanje sociologa iz Budimpešte Vere Mesing i Bensa Sađvarija, obavljeno u dvadeset evropskih država, nalazi da su zemlje sa zanemarljivim brojem migranata prema njima najviše neprijateljski raspoložene, a društva gde je migrantsko prisustvo veliko su najtolerantnija: „Gde postoji visok nivo poverenja u institucije i nema korupcije, uz stabilnu i uspešnu ekonomiju, pored osećanja snažne društvene povezanosti, strah od migracijske poplave je zanemarljiv. Građani se plaše migranata u zemljama gde ljudi nemaju među sobom poverenja, ni u institucije države i gde je slabo razvijena solidarnost.“

Migrantski lavirint, znači, sasvim je jednostavno rešiv.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari