Pre neki dan, bilo je još lepo vreme, išla sam od Banjice prema Autokomandi, kroz prekrasni red platana. Koji su, istina, oštećeni, od kiselih kiša, od gasova iz vrhunskog vladara našeg terena, a to su automobili i posebno džipovi. Ne, nisam idiot koji bi bio protiv razvoja, ili protiv progresa, one ideje koja je u našim krajevima pala davno.

Kao i Moderna, opredeljenje, stav koji je podigao Novi Beograd.

Protiv toga sam da vlasnik džipa koji gazi ženu sa kučencetom u Birčaninovoj ulici, odlazi, dok policajca ima da ubedite da bi mogao da interveniše, ili, pak, uzme izjavu od svedoka. Jer, ko zna ko je u tom džipu, koji otac i koji sin, i nije li on vlasnik Birčaninove ulice.

Dakle, platani nisu žuti, već odmah bordo, gore. Znam da će biti onih koji će odmah reći da je to od bombardovanja i od izbačenog uranijuma. Kao što znam da će neki moji dragi i dobri prijatelji ponovo pući od smeha što se ovom temom, prostora i drveća, još jednom bavim.

A drugi će reći, neka to policija reši, to da se ljudi mogu nekažnjeno gaziti.

Pa će to da reši zakon o saobraćaju, koji će se odnositi na vozače „stojadina“, a nikako na vozače raznih lađa koje okupiraju trotoare i ulaze u kafane moćnih vlasnika. Otidite ispred „Madere“ ili kojekuda pa ćete videti kako kriza izgleda, kao sajam vrhunskih automobila. Ne, nemam ništa protiv imanja, ali imam nešto protiv uništavanja žive sile i prostora, protiv daljeg razaranja sredine u kojoj živim. Neću se pozivati na budući život naše dece, jer zaista čovek mora potpuno da se izbezumi od svega da bi se neprekidno bavio „argumentima sitne dječice“, kako bi to Krleža rekao.

Za mnoge kompromise i čuda i pokoru u prošlosti, mnogi su se pozivali na decu, „imao sam dete“, a sada, u svakoj prilici, kada je reč o budućnosti, opet se pozivamo na decu. To je verovatno zato što nismo naučili da živimo u sadašnjosti, i što mislimo da taj argument, argument dece koja će isplaćivati dugove, dece koja hoće ili neće ovde živeti, argument je poslednji, onaj koji treba da izazove nešto od sažaljenja i straha, nešto od empatije svih onih koji zemlju prevode u sopstvenu korist. Kao poljoprivredno zemljište u građevinsko.

I šta vidim, u Južnom bulevaru, vidim da je šuma iskrčena, kažu da je bila smetlište, pa zato je treba izbetonirati, i vidim da je na Autokomandi, na kraju šume, instalirana zgrada, kontejner, kao najava buduće gradnje.

A zatim, na blogu B92 čitam tekst Tanje Jakobi o šumi na Zvezdari.

Nije smešno, i nije da nemamo važnije probleme.

Nasilje, na primer, ili bedu.

Dan gladnih.

„Ja moram da radim ono što investitor traži, imam decu.“

Pa kada je o nasilju reč, nije li nestanak javnih površina i uništenje prostora osnovica za nasilje. Ima li veze između odrastanja dece bez mogućnosti da provire nos iz stanova, i bez školskih dvorišta koja se takođe pretvaraju u korisne prostore, baš kao što se i dvorane za fiskulturu iznajmljuju onima koji će da plate, nije li to, ta golema ružnoća i skučenost razlog nasilnog ponašanja.

Onog, koje, očigledno, ne može da se prepusti samo Ivici Dačiću. Pa neka hapsi.

Koga da hapsi.

Nije da nemamo važnije probleme.

Međutim, kada ideologija i rasprava o ideološkim problemima odnese primat nad životom, kada se život iskupljuje po ideološkim merilima, onda je taj život ugrožen.

I to je osnovica nasilja, diskrepancija, provalija između onoga što se proglašava za bitno, i neprekidna pronevera toga istog u stvarnosti.

Još je odvratnije obrazlagati poreklo ružnoće neznanjem, došljacima, primitivcima, ljudima koji ne znaju kako kuća treba da izgleda. To nije estetički, nego politički problem.

Uzurpacija površina i uništenje prostora pitanje je korupcije, a ružnoća koja nastaje samo su boginje koje su izbile. A zaraza se prenosi još u periodu inkubacije.

Nasilno ponašanje u saobraćaju deo je raslojavanja ovog društva i nastanka nove klase koja „vozi Miško“. Klase koja neće da popravi puteve, već će da kupi još moćnije vozilo da bezbedno pređe preko rupa, i da gazi.

Iz veoma potresnog govora predsednika Svetske banke Sajmona Greja saznala sam da je dve hiljade i šeste njegova institucija dala četiri stotine miliona evra za izgradnju kanala za navodnjavanje. Od toga smo potrošili deset posto. „Nova radna mesta“, a i šikare svuda po Vojvodini tamo gde su nekoć bili kanali za navodnjavanje. I hrana iz uvoza.

Kako, zašto nismo raščistili te kanale, zašto nismo uposlili ljude, zašto smo „povukli“ samo deset posto. O novcima datim za Koridor deset, da ne govorimo.

Ima li to veze sa ravnopravnošću, sa pitanjima manjina, sa ideološkim pitanjima, sa političkim pitanjima, pa ima.

I sa nasiljem, i sa bedom. Sa gladnima, pred zimu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari