Vrata od utrobe

„Dani Mirka Kovača“, u ovom vremenu, danas su ono ono što je nekada u Rovinju postojalo, pre rata, sedamdesetih i osamdesetih, intelektualno okupljanje, prijateljsko i uzajamno podupiruće, u pobrajanju znakovitih tačaka koje nosi registar posvudašnjih traumatskih čvorišta savremenoga sveta, i nas, ovdašnjih.

Od godine do godine, od rane jeseni do jeseni, ljudi koji imaju šta da kažu i koji su poštovanjem i senzibilitetom vezani za delo Mirka Kovača, ritualno se sastaju i razmatraju šta se sve zbivalo od kada su se na tom mestu, u Rovinju, videli i čuli. To je nalik na predratne godine, koje su, jedna za drugom, od leta do leta sabirale sudbine i dela ljudi, autora svakovrsnih koji su od Rovinja činili ono što je Slobodan Stojanović, književnik i dramaturg, nazvao „Jugoslovenskom Atlantidom“.

Svaki put kada na „Danima Mirka Kovača“ ugledam reditelja Arsu Jovanović, namah se setim; slaže se neka subjektivna istorija rovinjska, možda se odavde, iz Rovinja nije nikada ni odlazilo. Odnosi se to i na one kojih više nema, a mnogo ih je, dovoljno za umetnost i kulturu naroda i narodnosti, kao i na one koji su preživeli, i svedoci su, što, naravno, izaziva razne nervoze, ne vole naši narodi, narodnosti, a pogotovo njihove političke elite i „elite“ svedoke, to im nekako najteže pada.

Udruga „Mirko Kovač“ koju predano vode Boba Matić Kovač, slikarka i supruga Mirkova, te Seid Serdarević, glavni urednik neobično aktivne izdavačke kuće „Fraktura“, „održavaju vatru“ treću godinu (nije lako inicijativu pretvoriti u instituciju), i prvobitni uspeh, uspeh prve godine, a beše to pre tri godine prvi put, održati u temperaturi koja dolikuje poštovanom i voljenom autoru – Mirku Kovaču, a to je visoka temperatura.

Događaj je pre svega lep, kreativan, pun dobrog naboja i neke radosti ponovnog susreta, onih koji se znaju, kao i što se sa prepoznavanjem i odobravanjem dočeka novi junak u razgovorima, da tako kažem, na sceni „Mirko Kovač“ a to je ove godine bio mladi profesor religiologije Aleš Črnić, u nastupu „Sjećanje na raspad – o novim ratovima i izbeglicama, posvećeno Alešu Debeljaku“, tragično nastradalom.

„Pre godinu dana ovde je sedeo i govorio Aleš Debeljak, moj profesor“, tako je rekao Črnić. Tako je tačno i bilo pre godinu dana.

Sa druge strane „napetog luka“ oko Kovača nalazi se Milan Rakovec, istarski, hrvatski i jugoslovenski pesnik, doajen, tako vole da kažu, a Rakovec je zapravo čudo, pesama, iskustva i odanosti generaciji koja je znala zašto se borila kada nas je od fašizma oslobađala, tada i sada. Videti Rakoveca znači videti Istru.

Što se mladosti tiče kao dobu u kojem se dobijaju velike batine, ali se ostaje uspravan bio je u Rovinju Srđan V. Tešin, šesnaest knjiga, ali šta je to prema partijskim zaslugama služinčadi, (ne samo u Kikindi) i Mića Vujičić, nadam se da će ga njegov šarm, diskretni, spasiti od nepodnošljivih kompromisa; to su dvojica od četiri izbornika, predlagača, selektora za nagradu „Mirko Kovač“ iz kategorije – za delo mladog pisca, i za roman, dok su za esej zaduženi Tomislav Brlek, a za scenarij Bruno Kragić.

Nakon ove selekcije nastupa žiri. I nagrade. Koje se dodeljuju u malom, ali pravom pozorištu „Kazalištu Antonio Gandusio“, u kome sam nekad, u mladosti, prvi put čula istarske pesme kako ih govori Marija Crnobori. Pored kazališta je pijaca, a pored pijace molo „Valdebora“, a gore nalevo grad, a kada uđete u grad ovim putem, odmah desno ulica Švalbina koja vodi do Montea sa Fumom (crkvom, tako smo je jednostavno zvali), do koje se može doći iz svih ulica koje iz grada Rovinja vode uvek uzbrdo ka Fumi, i jedinstvenom pogledu na more, visoko, plavo, duboko. Horizont. Pogled sa Montea na more, i horizont traje koliko i život. (Nekad sam stanovala u ulici Via del Monte, na broju 29).

Dodela nagrada specijalna je prilika. Pod na sceni „Gandusia“ star je i škripi najlepše na svetu. Sve je tako dugo u vremenu, a mali prostor čini ga značajnim, sasvim klasično upakovano gledalište, kao u pravom pozorištu, čini vam se da će se pojaviti Šekspir ili Molijer lično. Dodela nagrada je prvenstveno umetnički događaj, a onda i politički (važni zastupnici i ministri su prisutni, od Jakovčića pa svi redom).

A sada o nagradi „Mirko Kovač“. Evo šta je Vlaho Bogišić, predsednik žirija, izgovorio u Kazalištu „Antonio Gandusio“ prilikom dodele nagrada – Ivan Lovrenović, za esej (Zbirka „Isus u Ahmićima“). „Knjiga eseja Ivana Lovrenovića suočava nas sa jezivom stvarnošću postdejtonske Bosne i Hercegovine i predstavlja svjedočanstvo o naporu intelektualca da u mutnom vremenu dostojno odgovori vlastitom pozivu. Skoro da smo zaboravili misliti sa stanovišta odgovornosti, u skladu sa principima slobode i dostojanstva, budno motreći da nijednom riječju ne ugrozimo ljudsko lice drugoga koliko god – taj drugi – iznijetim stavovima ponižavao ljudskost u sebi… „

Slobodan Šnajder za pripovjednu prozu (roman „Doba mjedi“) – „Sve ono najbolje što baštini evropska umjetnost roman sabralo se u ovom romanu Slobodana Šnajdera. Vanredno umjeće pripovedanja iz veoma neobične narativne perspektive, vještina kompozicione organizacije romaneskne priče, njena misaona i idejna dubina i iznad svega toga ljepota romaneskne arhitektonike u koju je stalo čitavo dvadeseto stoljeće i ljudski životi u njemu što ga neprestano satiru ideološki ekstremi. „Doba mjedi“ se otuda nameće kao vrsna romaneskna metafora čija referencijalna podloga seže sve do biblijskog mitskog odnosa i Mojsijevog štapa od vatre i mjedi… „

Vladimir Tabašević za djelo mladog pisca (roman „Tiho teče Misisipi“) – „Način na koji je Vladimir Tabašević zaplivao u svoj romaneskni lirizam, podsjeća na Kovačev voz koji vodi u anarhičnu razgradnju sveta kakav smo poznavali. Zapažen kao pesnik, pisac i ovde u svojoj prvoj ambicioznijoj prozi daje naturalističke i ogoljene i pokušava navesti čitaoca da prodre u nijanse njihovih značenja: istina, poza, lažiranje postojanja, skok u veliku reku… Tabašević je napisao roman o bliskosti, gubitku i pripadanju, dakle ljubavni roman, ma koliko takvo određenje bilo nesigurno ili napušteno. Baš zato je za takav izbor potrebno hrabrosti, talenta i stila… „

Ivona Juka za filmski scenarij (film „Ti mene nosiš“) – „… Dvijema bi se rječima moglo označiti i opisati njezino djelo: angažman i kultivisanost. Pođimo od drugoga: iza jezika kojim se Ivona Juka suvereno služi, iza dramaturgije koju razvija – komplicirane ali gledatelju u svakom trenutku jasne i razlučive – ozbiljno je opće filmsko obrazovanje, visoka estetska samosvest… A što se angažmana tiče, on je u ovom slučaju nedjeljiv: u filmskoj je priči, u sudbini snimljeno djela, a onda i u samoodabranoj društvenoj i životnoj izdvojenosti same autorke…“

I na kraju ovog izveštaja iz Rovinja, sa „Dana Mirka Kovača“ evo citata iz teksta Miljenka Jergovića, danima prisutnog i objavljenog u „Jutarnjem listu“ u subotu 8. listopada („Vrata od utrobe“ roman je o Hercegovini, o biblijskom Jobu i o komunizmu)

„Za razliku od nekih drugih pisaca, koji su samo u egzistencijalnom smislu bili emigranti, iako su nastavljali živjeti u svojim zavičajnim književnostima, Mirko Kovač emigrirao je iz svega. NJegova emigracija bila je velika i tragična. I bila je bitno osamljenička… „