Prošla kolumna bavila se pitanjem mladih igrača, a sad – po sistemu “život piše romane“ – sledi nastavak o mlađim državnim selekcijama.

Naime, u toku je juniorsko prvenstvo Evrope u Turskoj (U 18), naši košarkaši, predvođeni trenerom Milanom Gurovićem, bore se za plasman od devetog do šesnaestog mesta, što odmah spada u pretinac – “neuspeh“. Ako se pridoda da ni kadeti (U 16) ni omladinci (U 20) nisu među osam najboljih evropskih selekcija, što mislim da se nikada nije desilo, krajnje vreme je za brigu i dublju analizu, što će biti jedan od prioriteta novog predsednika KSS-a, Predraga Danilovića.

Naravno, sa debelim razlogom drvlje i kamenje poteže se na Igora Rakočevića i Vladimira Kuzmanovića, ljude koji se najdirektnije bave ovom problematikom. Bez želje za “drvenom advokaturom“, probaću basket trenutak da osvetlim sa više strana. Zanimljivo je da gro napada dolazi iz beogradskog “kruga dvojke“, od ljudi koji sebe vide na tim, primamljivim pozicijama – trenera, bivših igrača, večnih kritičara bez “lika i dela“ i slično. Sad, naravno da pomenuti dvojac mora doći pod lupu javnosti, ali mi nešto nije jasno. Prošle godine, kada je generacija dečaka rođenih 1995. osvojila omladinsko evropsko zlato, sve lovorike otišle su igračima i treneru Vladimiru Đokiću, malo ko je pominjao par Rakočević-Kuzmanović kao deo pozitive. Uzgred, navešću prezimena “dvanaestorice zlatnih“, čisto da vidimo šta se dešava, igraju li vrhunski basket, jesu li napredovali (i zašto nisu): Rebić, Zagorac, Gudurić, Rakićević. Apić, Babović, Jaramaz, Davidovac, Bursać, Kaplanović, Šalić i Tejić. Prvo, Nikola Jokić, koji (opravdano?) nije bio u sastavu, jedina je prava “zvezda“ za sad. Drugo, Marko Gudurić igra zapaženu ulogu u Evroligi, ostali tabanaju i čaprkaju po ABA kupleraju ili im se, polako ali sigurno, gubi trag. Treće, najopasnije, čak desetorica su u beogradskom trilingu klubova Zvezda-Mega-FMP, neki su nastupali i za sva tri “bratska“ kluba!? Četvrto a posledično, evidentna je stagnacija igračkog puta većine momaka…

Njofra Paviljonski ocenio je problem kao “već viđeno“, uz molitvu – “Bože, daj krila onima koji misle da su visoko, da i ja vidim kako guske lete“. Dakle, problemčić se pretvorio u nešto mnogo veće, pa da vidimo, na primeru ovogodišnje mlade repe o čemu se radi. Aleksandar Bućan, koji je znalačko-pedagoški odličan, veoma iskusan trofejni trener mlađih, nije uspeo sa sledećim sastavom (1996/97): Stefan Peno (Barcelona), Stefan Simić (Mega Leks), Ilija Đoković (FMP), Slobodan Jovanović (Partizan), Vanja Marinković (Partizan), Radovan Đoković (Mega Leks), Mladen Grušanović (Mega Leks), Stefan Lazarević (FMP), Marko Radovanović (FMP), Danilo Ostojić (FMP), Vasilije Vučetić (Olimpija) i Stevan Jeremić (Beovuk). Da se dalje ne lažemo, evo “istine“: opet svi iz Beograda ili plešu “preko“. Do toga je došlo pošto se deca iz Srbije sa dvanaest, trinaest godina šalju “menadžerskom logikom“ a “putem svile“ – prvo u Evropu ili SAD, zatim u Beograd, odnosno zatvoreni krug CZ-FMP-Mega Leks. Zbog “viška“ konkurencije, prebukiranosti, nepotizma, burazerstva, lošeg, neplanskog rada trenera – većina propada ili košarkaški tavori. Dakle, Aca Bućan održao je dvadeset šest (26) treninga sa ovim momcima, ostalih trista (300) u godini obavljaju klupski kouči…

Da proverimo i na primeru Gurovićeve selekcije da li je situacija drugačija. U Samsunu muku muče da ostanu u A diviziji sledeći ekstra-mega-giga talenti: Dušan Beslać (Dinamik Beograd), Boriša Simanić, Aleksa Uskoković, Stefan Đorđević, Stefan Momirov i Ranko Simović (svi Crvena zvezda Beograd), Aleksa Radanov (FMP), Nikola Mišković i Novak Musić (Mega Leks Beograd), Miloš Glišić (junior Partizana Beograd, bez kluba koliko znam), Lazar Nikolić (Stela Azura, Italija) i Aleksa Stefanović (Sparsi, BiH). Hhmmmm, svi su vezani za glavni grad ili su u drugim državama, čast centralne Srbije spašava Čačanin Mihajlo Šušić, jedan od pomoćnih trenera! Nije opravdanje nikome, pa ni Guroviću, ali treba napomenuti da u sastavu nije Aleksandar Aranitović zbog obnovljene povrede, da je pola igrača mlađe (1999), a da je Momirov čak 2000. godište, da je odrađen skraćeni ciklus priprema od desetak dana, da su neki momci i to prikratili i slično…

Njofra Paviljonski, hladan kao studentska večera, procedio je kroz zube više za sebe – “ono što te ne ubije probaj ponovo“. Paorski rečeno, basna može ovako da se sroči. U srbinstanskoj zabiti rodi se sin, koji igrom slučaja počne da trenira basket na otvorenom, neravnom terenu sa krivim koševima bez mrežica. Lokalci dojave menadžerčiću, isti javi u beogradsku kosmatu centralu i – dečkih bez osnovne škole tiltuje po Beogradu. Igra pleja uz četvoricu istih ili boljih, teško ide, ne igra se sa četiri nego sa jednim plejom, sreće neko veselo društvo, manje trenirucka, tata nema vezice i parice. Kao junior biva “pozajmljen“ negde gde isto nazaduje, kad napuni dvadeset godina vraća se kući, ili ostaje u Beogradu da “prodaje maglu“, odavno van ozbiljnog basketa i životnog puta… Elem, u trolistu “krivaca“ Rakočević-Kuzmanović-Gurović treba ići redom, prioritetno, oni su na kraju lanca, kada se malo šta može ispraviti…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari